Koliko Dugo Može Trajati Strpljenje? Ispovijest Jedne Svekrve o Raspadu Obitelji
“Jel’ ti stvarno misliš da sam ja ovdje samo da čistim za vama?” – riječi moje snahe, Ivane, odzvanjale su mi u glavi dok sam stajala nasred kuhinje, držeći krpu u ruci. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam mogla vjerovati da je to izgovorila pred mojim sinom, Davorom, i unukom, malim Lukom, koji je zbunjeno gledao s poda gdje se igrao autićima.
“Ivana, nisam to tako mislila… Samo sam pitala možeš li mi pomoći oko suđa. Znaš da mi leđa nisu kao prije,” pokušala sam tiho, ali glas mi je zadrhtao. Davor je šutio, gledao kroz prozor kao da ga se sve to ne tiče. Osjetila sam kako se zid podiže između nas troje, nevidljiv ali čvrst kao beton.
Nekad smo bili bliski. Sjećam se dana kad su se Davor i Ivana tek vjenčali – smijali smo se svi zajedno, pekli kolače za Božić, Luka je bio beba koju sam nosila na rukama dok je Ivana odmarala. Ali otkad su se preselili u novi stan na Trešnjevci, sve se promijenilo. Više nisam bila dobrodošla kao prije. Svaki moj savjet bio je dočekan s podignutom obrvom ili tihim uzdahom.
“Mama, pusti Ivanu na miru. Umorna je, radila je cijeli dan,” rekao je Davor jednom prilikom kad sam predložila da zajedno pospremimo stan prije Lukinog rođendana. Osjetila sam kako me nešto steže u prsima – zar sam postala teret vlastitom sinu?
Ali najgore je bilo to što sam Luku viđala sve rjeđe. Prije bih ga čuvala svaki vikend dok bi oni išli u kino ili na večeru. Sad su mi samo slali poruke: “Ne trebaš dolaziti ovaj tjedan, imamo planove.” Počela sam sumnjati – jesam li nešto pogriješila? Jesam li previše gurala nos u njihov život?
Jednog popodneva, dok sam sjedila sama u stanu i gledala stare fotografije, zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Marija iz Sarajeva.
“Šta ti je, Jasna? Čujem ti glas kroz poruke – nisi dobro. Šta se dešava?”
“Ma ništa… Samo… Znaš kako je kad te tvoji više ne trebaju. Kao da si višak u vlastitoj kući,” odgovorila sam kroz suze.
Marija je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Znaš, kod nas u Bosni svekrva ima svoje mjesto, ali mora znat’ kad treba stati. Možda si previše očekivala od njih?”
Te riječi su me pogodile. Jesam li stvarno bila previše prisutna? Jesam li gušila Ivanu svojim savjetima o kuhanju, pranju prozora, odgoju djeteta?
Sljedeći put kad sam otišla kod njih, odlučila sam šutjeti. Gledala sam kako Ivana nervozno prebire po sudoperu, a Davor tipka po mobitelu. Luka me povukao za ruku: “Bako, igramo Čovječe ne ljuti se?”
Pristala sam s osmijehom koji je skrivao tugu. Igrali smo dok nije došlo vrijeme za večeru. Ivana me nije ni pogledala dok je postavljala stol.
“Jasna, možeš li mi dodati sol?” upitala me hladno.
Dodala sam joj sol i šutjela. U meni se lomilo – željela sam viknuti da mi nedostaje stara bliskost, da mi nedostaje moj sin kakav je bio prije nje, da mi nedostaje osjećaj pripadnosti ovoj obitelji.
Ali nisam rekla ništa.
Nakon večere otišla sam kući ranije nego inače. U tramvaju sam gledala kroz prozor i pitala se gdje smo pogriješili. Je li to sudbina svih svekrva – da postanu stranci u životima svoje djece?
Dani su prolazili, a pozivi su bili sve rjeđi. Na Božić su mi samo poslali poruku: “Sretan Božić! Vidimo se uskoro.” Plakala sam cijelu noć.
Jednog dana srela sam susjedu Nadu na stubištu.
“Jasna, što si tako potištena? Nisi više ona vesela žena koja je uvijek imala kolača za djecu iz zgrade!”
Ispričala sam joj sve. Nada me zagrlila i rekla: “Znaš, i meni se to desilo s mojom snahom. Prošlo je par godina dok nismo našle zajednički jezik. Ponekad treba pustiti stvari da idu svojim tokom.”
Te večeri dugo sam razmišljala o svemu. Možda stvarno trebam pustiti Davora i Ivanu da žive svoj život bez mene. Možda će im tada nedostajati moje prisustvo.
Ali kako prestati biti majka? Kako prestati biti baka?
Prošlo je nekoliko mjeseci bez ikakvog kontakta osim kratkih poruka za rođendane i praznike. Onda jednog dana zazvonilo je na vratima. Otvorila sam i ugledala Ivanu s Lukom.
“Jasna… Luka te stalno spominje. Hoće da ga vodiš u park kao prije… Ako želiš…” rekla je tiho.
Osjetila sam kako mi srce ponovno kuca jače. Zagrlila sam Luku i Ivanu bez riječi.
Možda ima nade za nas. Možda će vrijeme zaliječiti ono što su riječi pokvarile.
Ali pitam vas – koliko dugo treba čekati da vas vaša obitelj ponovno prihvati? I gdje prestaje strpljenje jedne majke i bake?