Kad je baka imala snage samo za jedno unuče: Istina koja nas je razdvojila
“Ne mogu, Ana, stvarno nemam više snage. Znaš da me leđa ubijaju i da mi tlak skače čim se uzrujam. Voljela bih pomoći, ali jednostavno ne mogu,” rekla je Jasna, moj muž Ivan sjedio je pored mene i šutio. Na stolu su hladile dvije šalice kave, a u kutu dnevnog boravka naša beba, mala Lara, plakala je u svom krevetiću. Osjećala sam kako mi srce tone. Trebala sam pomoć, samo nekoliko sati sna, malo razumijevanja. Ali Jasna je bila neumoljiva.
Nisam joj zamjerala odmah. Svi stariji ljudi imaju svoje boljke, govorila sam sebi. Ali kad sam dva mjeseca kasnije vidjela Jasnu kako s osmijehom na licu nosi torbu punu pelena i igračaka prema stanu svoje kćerke Maje, nešto se slomilo u meni. Maja je rodila sina, malog Davida, i odjednom je Jasna imala energije za noćna dežurstva, kuhanje ručka i šetnje po parku. Gledala sam ih s prozora dok su prolazili ispod mog stana. Lara je spavala na mojim prsima, a meni su suze curile niz lice.
“Ivan, jesi li vidio mamu danas?” pitala sam ga navečer dok smo spremali Laru za spavanje.
“Bio sam kod nje na kratko. Pomagala je Maji s Davidom. Kaže da joj nije teško kad je s njim…” zastao je i pogledao me, prvi put s nekom nelagodom u očima.
“A s našom Larom joj je teško? S nama joj je teško?” glas mi je zadrhtao.
Ivan je šutio. Znao je da nema odgovora koji bi mogao ublažiti moju bol.
Tjedni su prolazili. Jasna bi povremeno svratila do nas, donijela juhu ili kolač, ali nikad nije ostajala duže od deset minuta. Uvijek bi žurila Maji, uvijek bi imala neki izgovor. Lara je rasla, a ja sam se osjećala sve usamljenije. Moje prijateljice su pričale o svojim svekrvama koje su dolazile čuvati djecu, kuhale ručkove i bile rame za plakanje. Ja sam imala samo tišinu i osjećaj da nisam dovoljno dobra.
Jednog dana, dok sam u parku ljuljala Laru, srela sam Maju. Bila je nasmijana, odmorna, kosa joj je bila uredno svezana u rep.
“Ana! Kako si? Kako mala Lara? Mama mi stalno priča kako je preslatka!” rekla je veselo.
Osjetila sam knedlu u grlu. “Dobro smo… Lara raste brzo. A vi? Vidim da ti mama puno pomaže.”
Maja se nasmijala: “Ma da, ne znam što bih bez nje! Spava kod mene skoro svaku noć otkad sam rodila. Kaže da joj David daje novu snagu!”
Nisam znala što reći. Samo sam klimnula glavom i požurila kući.
Te večeri nisam mogla izdržati.
“Ivane, ne mogu više ovako. Osjećam se kao da smo mi manje vrijedni tvojoj mami. Kao da Lara nije dovoljno važna. Zašto ona može sve za Maju, a za nas nema ni sat vremena?”
Ivan je duboko uzdahnuo i sjeo pored mene na kauč.
“Znam… I meni to smeta. Ali znaš kakva je mama uvijek bila… Maja joj je mezimica otkad smo bili djeca. Ja sam uvijek bio onaj koji se snađe sam…”
“Ali ovo nije fer prema Lari! Ona ništa nije kriva!” viknula sam kroz suze.
Ivan me zagrlio. “Znam. Razgovarat ću s njom. Mora znati kako se osjećamo.”
Sutradan smo otišli kod Jasne zajedno. Lara je spavala u kolicima dok smo sjedili za stolom u njenoj kuhinji.
“Mama,” počeo je Ivan tiho, “moramo razgovarati. Ana i ja osjećamo da nisi jednaka prema Lari kao prema Davidu. Znam da voliš oboje, ali…”
Jasna ga je prekinula: “Ivane, znaš da bih sve dala za vas! Ali Maja me treba više… Ona nema nikoga osim mene! Ti imaš Anu, imate jedno drugo!”
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama.
“I ja trebam pomoć! I ja sam umorna! I ja bih voljela imati nekoga tko će mi skuhati juhu ili pričuvati Laru dok odspavam sat vremena! Zar to nije normalno? Zar nije normalno očekivati od bake da voli unučad jednako?”
Jasna me pogledala kao da me prvi put vidi.
“Ana… Nisam znala da ti je tako teško… Mislila sam da si snažna žena… Maja uvijek plače i paničari oko svega… Ti si uvijek bila smirena…”
“Možda zato što nemam izbora! Možda zato što nemam nikoga tko će me zagrliti kad mi dođe da vrištim od umora!”
Ivan je šutio, gledao u stol.
Jasna je ustala i otišla do prozora.
“Možda nisam fer bila… Možda sam pogriješila… Ali ne znam kako drugačije… Maja mi je uvijek bila slabija… Ti si jaka žena, Ana… Nisam htjela da se osjećaš zapostavljeno…”
Nisam znala što bih rekla na to opravdanje koje nije bilo opravdanje.
Otišli smo kući bez riječi. Ivan me držao za ruku cijelim putem.
Dani su prolazili, ništa se nije promijenilo. Jasna bi povremeno nazvala, pitala treba li nam što iz trgovine ili donijela juhu koju bi ostavila na vratima. Nikad nije ostajala dugo.
Lara sada ima dvije godine. Naučila sam biti sama sebi dovoljna. Ivan i ja smo postali jači zajedno jer nismo imali izbora. Ali rana koju mi je nanijela Jasna još uvijek boli.
Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti unučad jednako ili uvijek postoji ono jedno dijete koje nam je bliže srcu? Jesam li ja previše očekivala ili ona premalo dala?