Izbačena zbog trudnoće: Deset godina kasnije, traže moju pomoć

“Ivana! Vrati se odmah!” majčin glas parao je tišinu hodnika, dok sam stajala pred vratima s koferom u ruci. Otac je sjedio za stolom, pogleda zabijenog u pod, šake stisnute. “Ne možemo ovo prihvatiti. Sramota si za našu obitelj!” riječi su mu bile hladne kao prosinački vjetar što je šibao kroz prozor. Imala sam osamnaest godina, srce mi je tuklo kao ludo, a u stomaku sam nosila novi život – malenog Leona, koji tada još nije imao ime, ali je već bio cijeli moj svijet.

Nisam plakala. Ne pred njima. Samo sam podigla glavu, progutala knedlu i izašla na ulicu. Sjećam se mirisa snijega, zvuka vlastitih koraka po zaleđenom asfaltu i osjećaja da mi se svijet raspada pod nogama. Nije bilo povratka. Nije bilo oprosta. Bar sam tada tako mislila.

Prvih nekoliko mjeseci bila sam kod prijateljice Mirele. Njeni roditelji nisu bili oduševljeni, ali su me pustili da ostanem dok ne nađem posao. Radila sam sve – čistila stubišta, dijelila letke po Sarajevu, prala suđe u maloj ćevabdžinici kod Baščaršije. Mirela mi je bila jedina podrška. “Ivana, ti si jača nego što misliš,” šaptala bi mi navečer dok smo dijelile krevet i brinule se hoće li nas sutra izbaciti.

Kad je Leon došao na svijet, sve se promijenilo. Bio je sitan, ali zdrav. Držala sam ga u naručju i obećala mu da ću biti sve što mu treba – i majka i otac i prijatelj. Nije bilo lako. Nemaš pojma koliko puta sam poželjela nazvati mamu, pitati je kako se kupa beba ili što raditi kad ima temperaturu. Ali ponos je bio jači od potrebe.

Godine su prolazile. Mirela se udala i odselila u Zagreb, a ja sam našla mali stan na Grbavici. Radila sam dva posla – danju u pekari, noću čistila urede. Leon je rastao, bio je veselo dijete, uvijek s osmijehom na licu. Ponekad bi pitao za djeda i baku. “Zašto nas ne posjećuju?” pitao bi, a ja bih izmislila neku priču o tome kako žive daleko i puno rade.

Jednog dana, kad je Leon imao šest godina, stiglo je pismo. Rukopis moje majke – prepoznala bih ga među tisuću drugih. “Ivana, molim te javi se… Tata je bolestan.” Nisam odgovorila. Nisam mogla. Srce mi je bilo tvrdo kao kamen.

Ali život ne bira kad će te slomiti. Prije dvije godine Leon se razbolio – upala pluća koja se zakomplicirala. Dani u bolnici bili su najteži u mom životu. Sjedila sam kraj njegovog kreveta, molila Boga da mi ga ne uzme. Tada sam shvatila koliko je ljubav prema djetetu bezuvjetna – i koliko boli kad te tvoji odbace baš kad ti najviše trebaju.

Leon se oporavio, ali ja više nisam bila ista. Počela sam razmišljati o prošlosti, o tome jesam li mogla nešto drugačije napraviti. Jesam li trebala oprostiti roditeljima? Jesam li ja sada bolja osoba od njih?

Prije mjesec dana zazvonio je telefon. Nepoznat broj iz Hrvatske. “Ivana? Ovdje je tvoja sestra Ana… Tata je loše. Mama ne može sama. Trebamo te.” Glas joj je bio drhtav, ali odlučan.

Sjedila sam satima gledajući Leonovu sliku na zidu. On sada ima deset godina – pametan dječak, voli nogomet i crta stripove o superjunacima. Zaslužuje znati istinu o svojoj obitelji. Zaslužuje priliku da upozna baku i djeda, bez obzira na sve što su meni učinili.

Otišla sam do njih prošlog vikenda. Kuća ista kao prije – miris domaće juhe, zvuk starog sata u hodniku. Mama me zagrlila čim sam ušla, plakala je kao dijete. Tata je bio slab, sjedio u fotelji s dekicom preko koljena.

“Ivana… oprosti nam,” šapnuo je kroz suze. “Bili smo glupi… Bojali smo se što će selo reći… Nismo znali bolje.” Gledala sam ih i osjećala bijes i tugu i olakšanje istovremeno.

Leon ih je gledao širom otvorenih očiju. “Jesi li ti moj djed?” pitao je tiho.

Tata ga je privukao k sebi i prvi put nakon deset godina vidjela sam osmijeh na njegovom licu.

Sada sjedim na balkonu svog stana u Sarajevu i pišem ovu priču dok Leon spava u svojoj sobi. U srcu mi još uvijek gori pitanje: mogu li zaista oprostiti onima koji su me odbacili kad mi je bilo najteže? Ili samo pokušavam popraviti ono što nikad neće biti isto?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li oprost slabost ili snaga?