Živim s punicom i svekrom – je li ovo još uvijek dom ili bojno polje?
“Jelena, opet si ostavila šalicu na stolu!” – glas punice, gospođe Ankice, odjekuje stubištem dok pokušavam nečujno zatvoriti vrata naše sobe. Srce mi preskoči, dlanovi se oznoje. Znam da me čeka još jedan dan u kojem ću brojati svaki svoj pokret, svaku riječ, svaku sitnicu koja bi mogla izazvati novu raspravu.
Moj muž, Ivan, sjedi za računalom i pravi se da ne čuje. “Pusti, mama je takva, znaš da voli red,” šapće mi kad se požalim. Ali nije stvar samo u šalici. Nije stvar ni u tome što moram pitati mogu li dovesti prijateljicu na kavu ili što svaki put kad otvorim frižider osjećam se kao uljez. Stvar je u tome što više ne znam gdje završava njihov dom, a gdje počinje moj život.
Prije tri godine, kad smo se doselili kod Ivanovih roditelja, mislila sam da će to biti privremeno. “Samo dok ne skupimo za stan,” govorili smo. Ali cijene stanova u Zagrebu rastu brže nego što uspijevamo uštedjeti. I tako smo ostali – ja, Ivan, njegova mama Ankica i otac Željko – pod istim krovom, u velikoj kući na rubu grada.
Prvih nekoliko mjeseci trudila sam se biti neprimjetna. Pomagala sam oko kuće, kuhala ručkove koje nitko nije komentirao, prala suđe i slagala ručnike onako kako Ankica voli. Ali što sam se više trudila, to sam bila nesigurnija. “Jelena, kod nas se ručnici slažu ovako,” govorila bi Ankica i prepravljala moj rad. “Jelena, kod nas se ne jede kasno navečer.” “Jelena, kod nas se ne nose cipele po kući.” Kod nas… Kod njih. Nikad kod mene.
Jedne večeri, dok sam sjedila na terasi i pokušavala uhvatiti malo zraka, došao je Željko. “Znaš, nije lako ni nama. Navikli smo na svoj mir. Ali Ivan je naš sin…” Pogledao me ispod obrva kao da želi reći još nešto, ali je samo slegnuo ramenima i otišao. Ostala sam sjediti sama, osjećajući se kao gost koji je zaboravio otići.
Najgore su nedjelje. Nedjeljni ručak je sveta stvar u ovoj kući. Svi moramo biti za stolom točno u jedan sat. Ako kasnim jer sam htjela prošetati ili završiti posao, Ankica me pogleda onim pogledom koji govori više od riječi. “Kod nas se zna red,” ponavlja kao mantru.
Ponekad mi dođe da vrisnem: “A gdje je moj red? Gdje su moje navike? Gdje sam ja?” Ali šutim. Zbog Ivana. Zbog mira u kući. Zbog toga što nemam kamo otići.
Jednog dana, nakon još jedne sitne svađe oko toga tko je ostavio svjetlo upaljeno u hodniku, povukla sam Ivana za rukav dok smo spremali krevet.
“Ivane, ne mogu više ovako. Osjećam se kao da nestajem. Kao da svaki dan moram dokazivati da vrijedim biti ovdje. Zar ti to ne vidiš?”
Ivan je uzdahnuo i sjeo na rub kreveta.
“Znam, Jelena… ali što da radimo? Gdje ćemo? Stanovi su preskupi, krediti nedostižni… Mama i tata su nam pomogli kad nam je bilo najteže. Ne mogu ih samo tako ostaviti.”
“Ne tražim da ih ostaviš. Samo želim da imam svoj kutak mira. Da mogu biti svoja bez osjećaja krivnje ili srama.”
Ivan me zagrlio, ali njegov zagrljaj nije mogao ispuniti prazninu koju sam osjećala.
S vremenom sam počela izbjegavati zajedničke prostorije. Ujutro bih ustajala ranije kako bih popila kavu prije svih. Navečer bih se povlačila u sobu s knjigom ili slušalicama na ušima. Počela sam gubiti kontakt s prijateljicama jer mi je bilo neugodno pozvati ih u “tuđu” kuću.
Jednog dana došla me posjetiti sestra Sanja.
“Jelena, nisi ti više ona stara. Gdje ti je osmijeh? Gdje su tvoje šale?”
Nisam znala što da joj kažem. Samo sam slegnula ramenima.
“Ne možeš cijeli život živjeti po tuđim pravilima,” rekla je tiho dok smo pile kavu na klupi ispred kuće.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – slobodu, spontanost, osjećaj doma. Razmišljala sam o tome kako bi bilo imati svoj mali stan, makar bio malen i skroman, ali naš.
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i sjela s Ivanom.
“Moramo nešto promijeniti,” rekla sam odlučno.
“Ali kako?” pitao je potiho.
“Ne znam još… Možda podstanarstvo? Možda kredit? Možda privremeno kod mojih roditelja? Samo znam da ovako više ne mogu.”
Ivan me gledao dugo i šutke. Znao je da govorim istinu.
Te večeri pokušali smo razgovarati s Ankicom i Željkom.
“Mi vas volimo i zahvalni smo na svemu,” rekla sam drhtavim glasom. “Ali trebamo svoj prostor, svoj mir…”
Ankica je šutjela dugo, a onda samo rekla: “Znala sam da će doći taj dan.” Željko je klimnuo glavom.
Nije bilo lako donijeti odluku. Nije bilo lako ni otići iz kuće koja nam je bila utočište kad nismo imali ništa drugo. Ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje.
Danas živimo u malom stanu na Trešnjevci. Nije savršeno – zidovi su tanki, susjedi bučni, ali to je naš dom. Ponekad posjetimo Ankicu i Željka na ručku – sada s osmijehom i bez grča u želucu.
Pitam se: Koliko nas živi po tuđim pravilima iz straha od osude ili zahvalnosti? Je li sreća stvar kompromisa ili hrabrosti da tražimo svoje mjesto pod suncem?