Nisam mužu rekla istinu o povišici – i otišao je
“Ivana, gdje su nestale sve naše ušteđevine?” glas Marka odjeknuo je kroz stan dok je prevrtao ladice, a ja sam stajala u kuhinji s rukama uronjenim u pjenu od deterdženta. Srce mi je preskočilo, ali nisam pokazala ništa. “Potrošili smo na račune, Marko. Znaš da je sve poskupjelo,” odgovorila sam tiho, izbjegavajući njegov pogled.
Zapravo, nisam mu rekla istinu. Prije mjesec dana dobila sam povišicu na poslu u jednoj zagrebačkoj firmi. Bio je to trenutak olakšanja – napokon sam mogla disati, bez straha da će nam bankomat odbiti karticu ili da će nam struja biti isključena zbog neplaćenih računa. Ali nisam mu rekla. Nisam mogla. Marko je uvijek bio onaj koji troši više nego što imamo, koji se zadužuje kod prijatelja i onda zaboravi vratiti. Koliko sam puta morala posuđivati od sestre Mirele da pokrijem njegove rupe?
“Opet si nešto sakrila od mene, zar ne?” pitao je sumnjičavo, a ja sam osjetila kako mi se grlo steže. “Nisam, Marko. Samo… umorna sam od svega.”
Nije mi vjerovao. Znam to po načinu na koji je lupio vratima spavaće sobe te večeri. Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i razmišljala – jesam li loša supruga jer želim imati nešto svoje? Jer želim sigurnost za sebe i našu kćer Luciju?
Sutradan, dok sam vozila Luciju u vrtić, ona me pitala: “Mama, zašto se ti i tata stalno svađate?” Nisam znala što reći. “Zato što odrasli ponekad ne znaju kako razgovarati,” odgovorila sam, osjećajući kako mi suze naviru.
Na poslu sam bila najbolja – šefica Ana me hvalila pred svima. “Ivana, tvoj trud se vidi! Zaslužuješ svaku kunu više!” rekla mi je kad mi je uručila povišicu. Ali kod kuće… kod kuće sam bila samo žena koja skriva novac od muža.
Jedne subote Marko je došao kući ranije nego inače. Na stolu je pronašao moj bankovni izvod koji sam zaboravila spremiti. Vidjela sam ga kako sjedi za stolom, blijed, drži papir u ruci.
“Ivana, što je ovo? Odakle ti toliki novac?”
Nisam imala snage lagati više. Sjela sam nasuprot njega i rekla: “Dobila sam povišicu prije mjesec dana. Nisam ti rekla jer… jer sam se bojala da ćeš opet sve potrošiti na gluposti ili kladionicu. Bojala sam se za Luciju i mene.”
Marko je šutio dugo, gledao kroz mene kao da me prvi put vidi.
“Znači, nema povjerenja među nama?” pitao je napokon.
“Kako da imam povjerenja kad si prošli put potrošio zadnje što smo imali na novu televiziju? Kad si zaboravio platiti vrtić pa su me zvali s općine? Marko, umorna sam od toga da uvijek ja moram spašavati situaciju!”
Ustao je bez riječi, otišao u spavaću sobu i počeo trpati stvari u torbu. Lucija je stajala na vratima, gledala ga širom otvorenih očiju.
“Tata, gdje ideš?”
“Tata mora malo razmisliti,” rekao je tiho i izašao iz stana.
Tog dana svijet mi se srušio. Sjedila sam na podu dnevne sobe, grlila Luciju i plakala kao dijete. Nisam znala što dalje. Nisam znala jesam li pogriješila što sam pokušala zaštititi nas ili što nisam bila iskrena s njim.
Prošli su tjedni. Marko se nije javljao. Svi su me pitali gdje je – mama, Mirela, čak i susjeda Ružica koja uvijek zna sve o svima u zgradi.
“Ivana, nisi trebala to skrivati od njega,” rekla mi je Mirela dok smo pile kavu na balkonu.
“A što bi ti napravila? Da gledaš kako ti muž svaki mjesec baca novac kroz prozor? Da nemaš za kruh jer on misli da će dobiti na kladionici?”
Mirela je šutjela. Znam da me razumije – njezin muž Dario isto voli popiti i zaboraviti na račune.
Jedne večeri Marko me nazvao.
“Ivana, možemo razgovarati?”
Sjeli smo u parku ispod stare lipe gdje smo se prvi put poljubili prije deset godina.
“Znaš… nije lako priznati da si pogriješio,” rekao je tiho. “Ali ni ti nisi bila fer prema meni. Kako ćemo dalje ako nema povjerenja?”
Gledala sam ga i osjećala samo tugu.
“Marko, volim te, ali ne mogu više živjeti u strahu od tvoje neodgovornosti. Ako želiš biti dio našeg života, moraš se promijeniti. Moraš pokazati da mogu vjerovati tebi kao što ti tražiš da vjeruješ meni.”
Nije odgovorio odmah. Samo je slegnuo ramenima i otišao.
Danas živim sama s Lucijom. Radim više nego ikad, ali barem znam da smo sigurne. Marko se javlja povremeno, viđa Luciju vikendom. Ne znam hoćemo li ikada opet biti obitelj kao prije.
Ponekad se pitam – jesam li pogriješila što nisam bila iskrena od početka? Ili sam samo pokušavala preživjeti u svijetu gdje žene još uvijek moraju skrivati svoj uspjeh kako bi sačuvale mir u kući?
Što vi mislite – je li iskrenost uvijek najbolji izbor, čak i kad može uništiti ono malo što imate?