Godine truda u tuđini: Kupila sam djeci domove, a sada me ne žele primiti
“Ne možeš ostati kod mene, mama. Znaš da je stan mali, a i Maja ne voli kad netko remeti našu rutinu.”
Te riječi od mog sina Ivana odzvanjaju mi u ušima već danima. Stojim na autobusnom kolodvoru u Zagrebu, s dva kofera i torbom punom lijekova, gledam ljude kako žure svojim životima, a ja nemam gdje. Prije trideset godina, kad sam odlazila u Njemačku, obećala sam sebi da ću se vratiti s dovoljno novca da moji sinovi nikad ne osjete ono što sam ja osjećala – glad, sram, neimaštinu. Radila sam po dvanaest sati dnevno, čistila tuđe kuće, pazila tuđu djecu, dok su moji rasli bez mene.
Sjećam se kako je bilo teško ostaviti ih kod moje sestre Marije u Osijeku. Ivan je tada imao šest godina, a mlađi sin, Dario, tek tri. Plakali su za mnom, ali ja sam morala otići. “Bit će ti bolje, mama će zaraditi za tvoj bicikl,” šaptala sam Ivanu dok sam ga grlila na peronu. Nisam znala da će taj bicikl platiti cijenu našeg odnosa.
U Njemačkoj sam bila samo još jedna žena s Balkana. U početku nisam znala ni jezik. Sjećam se kako sam prvu plaću potrošila na pakete koje sam slala kući – čokolade, igračke, nove tenisice. Svaki put kad bih čula njihov glas na telefonu, srce bi mi se stegnulo. “Mama, kad ćeš doći?” pitali su me uvijek iznova. “Još malo, samo još malo,” odgovarala bih.
Godine su prolazile. Ivan je završio fakultet u Zagrebu, Dario je otišao u Rijeku raditi kao konobar. Ja sam štedjela svaku marku, svaku kunu. Kupila sam im stanove – Ivanu u Zagrebu, Dariju u Rijeci. Nisam sebi ništa uzela osim starog stana u Slavonskom Brodu koji je zjapio prazan godinama.
Kad mi je muž umro prije pet godina, osjećala sam se izgubljeno. Djeca su već bila odrasla, imali su svoje živote. Povremeno bi me nazvali, pitali kako sam, ali uvijek nekako usputno, kao da im je to obaveza. “Mama, nemam sad vremena,” često bi mi rekao Dario. “Javit ću ti se kasnije.”
A sada… Sada kad više ne mogu raditi, kad su mi leđa slomljena od godina čišćenja tuđih podova i kad mi srce preskače od usamljenosti, došla sam kući. Mislila sam da će me dočekati raširenih ruku. Ali Ivan me dočekao s hladnim pogledom i tihim riječima: “Znaš da Maja ne voli kad netko remeti našu rutinu.”
Maja je njegova supruga. Nikad me nije voljela. Kaže da previše pričam o prošlosti i da stalno kukam. A ja… ja samo želim biti dio njihove obitelji. Želim gledati unuka kako raste, želim kuhati ručak za sve nas nedjeljom. Ali njima to smeta.
Dario je još gori. Kad sam ga nazvala i pitala mogu li kod njega prespavati nekoliko dana dok ne nađem rješenje, rekao je: “Mama, znaš da imam cimera i da nema mjesta. Osim toga, stalno si bolesna… Ne bih volio da ti nešto bude dok si kod mene.”
Sjedim na klupi na kolodvoru i gledam kako ljudi odlaze svojim kućama. Ja nemam gdje. Stan u Slavonskom Brodu je prazan i hladan, nema grijanja ni vode jer godinama nitko nije živio tamo. A ja sam sve dala njima – svaki euro koji sam zaradila otišao je na njihove stanove, njihove škole, njihove živote.
Sjećam se razgovora s prijateljicom Nadom iz Minhena prije nekoliko mjeseci:
“Nada, misliš li da će me djeca primiti kad se vratim?”
“Ma naravno da hoće! Pa sve si im dala! Bit će ti zahvalni do kraja života.”
Ali nisu zahvalni. Ne osjećaju ništa osim nelagode kad ih nazovem ili zamolim za pomoć.
Prolazi stariji gospodin kraj mene i pita: “Gospođo, treba li vam pomoć?”
“Ne treba,” kažem tiho i spuštam pogled.
U tom trenutku shvatim – cijeli život sam bila sama. Sama sam odlazila u svijet, sama sam radila i štedjela, sama sam se vraćala kući koja više nije moja.
Kasnije tog dana ipak odlazim u Slavonski Brod. Stan je hladan i miriše na vlagu. Sjedim na podu i gledam kroz prozor na praznu ulicu. Zovem Ivana još jednom.
“Ivane… Znaš li koliko mi je teško? Zar stvarno nema mjesta za mene?”
“Mama… Ne znam što da ti kažem. Maja ne želi… Možda bi bilo bolje da odeš u dom za starije? Tamo ćeš imati društvo.”
Dom za starije? Nakon svega što sam prošla? Nakon svih godina truda?
Suze mi teku niz lice dok slušam njegov glas koji postaje sve udaljeniji.
Gdje sam pogriješila? Je li vrijedilo sve što sam žrtvovala? Ili su novci koje sam slala kući zamijenili ljubav koju nisam mogla dati?
Možda će netko od vas razumjeti moju bol… Recite mi – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće vratiti izgubljeno vrijeme?