Između ljubavi i zamjeranja: Krhka nit između mene i moje kćeri
“Opet nisi stigla po Luku u vrtić? Svekrva je već treći put ovaj tjedan uskočila!” Lani glas drhti, ali u očima joj vidim više razočaranja nego ljutnje. Stojim na pragu njezina stana u Novom Zagrebu, s vrećicom domaćih kolača koje sam noćas pekla, pokušavajući nadoknaditi ono što ne mogu – vrijeme, prisutnost, sigurnost koju ona očekuje od mene.
“Znaš da radim do kasno, Lana. Trudim se, ali…” riječi mi zastaju u grlu. Znam da zvučim kao izgovor, a ona to mrzi. U njenoj tišini osjećam težinu svih propuštenih trenutaka: prvih koraka mog unuka, školskih priredbi, običnih popodneva kad je samo trebala nekoga da je sasluša.
Lana uzima kolače i spušta ih na stol bez riječi. U zraku visi ono neizgovoreno: njezina svekrva, gospođa Mira iz Sesveta, uvijek je tu. Otkad je Lana rodila Luku, Mira je postala nezamjenjiva – vozi ga na treninge, čuva ga kad Lana i Ivan rade, kuha ručkove. Ja? Ja sam uvijek na rubu – ili na poslu u bolnici ili preumorna kad dođem kući.
“Mama, znaš li kako je teško osjećati se kao da nisi nikome prioritet?” Lana me pogleda ravno u oči. “Mira sve stigne, a ti… uvijek imaš nešto drugo.”
Osjećam kako mi srce puca. Sjećam se dana kad sam sama odgajala Lanu nakon što nas je otac ostavio. Radila sam dvije smjene da joj mogu platiti fakultet, da joj nikad ništa ne fali. Ali sada, kad bi trebala biti zahvalna, ona mi zamjera ono što nisam mogla dati – vrijeme koje sam žrtvovala za njezinu budućnost.
“Znaš li ti koliko sam puta poželjela da si ti tu? Da me zagrliš kad mi je teško?” Lana šapće, a ja prvi put vidim koliko je ranjiva. “Mira me pita kako sam, donese mi juhu kad sam bolesna. Ti pošalješ poruku – ‘Javi ako trebaš nešto’.”
Sjedam za stol i gledam u svoje ruke. Sjetim se svih onih noći kad sam plakala jer nisam mogla biti na dvije strane – majka i hraniteljica. Sjetim se kako sam Lanu ostavljala kod susjede Ankice dok sam radila noćnu smjenu. Sjetim se njezinih crteža na kojima smo uvijek bile zajedno, iako to nikad nismo bile dovoljno.
“Lana, oprosti mi… Nisam znala drugačije. Bojala sam se da ćeš mi zamjeriti ako nemaš ono što imaju druga djeca. Nisam znala da ćeš mi zamjeriti što nisam bila tu.”
Lana uzdahne i sjedne nasuprot mene. “Možda sam bila nepravedna. Ali znaš… ponekad bih radije imala manje igračaka, a više tebe.”
Tišina nas obavija poput teškog pokrivača. Zamišljam sve te godine koje su prošle između nas – godine u kojima smo obje šutjele o onome što nas boli. Lana je odrasla u ženi koja sve drži pod kontrolom, ali sada vidim djevojčicu koja još uvijek traži majku.
Zvoni mobitel – Ivan javlja da kasni s posla. Lana ustaje i automatski počinje spremati igračke s poda. Gledam je i pitam se gdje smo točno pogriješile.
“Mama, možeš li sutra pokupiti Luku iz vrtića? Znam da imaš slobodan dan…”
Osjetim olakšanje pomiješano sa strahom. “Naravno, doći ću ranije pa ćemo otići na sladoled.”
Lana se prvi put nasmiješi tog dana. “To bi mu se svidjelo. I meni bi.”
Vraćam se kući tramvajem kroz kišni Zagreb i razmišljam o svemu što smo rekle – i onome što nismo. U stanu me dočekuje tišina; muž je umro prije pet godina i još uvijek razgovaram s njegovom slikom na zidu.
“Znaš li ti koliko boli kad tvoje dijete misli da nisi dovoljno dobra?” šapćem slici, ali odgovora nema.
Sutradan stojim pred vrtićem ranije nego ikad prije. Luka istrčava i baca mi se u zagrljaj. “Baka Snježana! Idemo na sladoled?”
Dok sjedimo na klupi ispred slastičarne, gledam ga kako liže sladoled i pričam mu priče iz djetinjstva njegove mame. Osjećam kako se nešto u meni topi – možda krivnja, možda strah.
Kasnije navečer šaljem Lani poruku: “Hvala što si mi dala priliku da budem tu za vas.” Odgovara srcem.
Ali znam da ovo nije kraj naših problema. Znam da će biti još dana kad ću osjećati da nisam dovoljna – ni kao majka ni kao baka.
Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna da zacijeli sve ono što smo propustile? Može li oprost doći kad su rane još svježe? Što vi mislite – može li se prošlost ikada potpuno nadoknaditi?