Tri srca, jedna sudbina: Noć koja je promijenila sve
“Ne mogu više, Ivane!” vrištala sam dok su me gurali kroz hodnik bolnice Sveti Duh. Znoj mi je curio niz lice, a ruke su mi drhtale od straha i boli. Ivan me držao za ruku, pokušavajući ostati smiren, ali vidjela sam mu u očima paniku. “Samo diši, Ana, još malo…” šaptao je, dok su me sestre uvjeravale da će sve biti u redu. U tom trenutku nisam znala da će ta noć promijeniti cijeli naš svijet.
Planirali smo drugo dijete. Na ultrazvuku su uvijek vidjeli samo jedno srce. Sve je bilo uredno, trudnoća bez komplikacija. Nitko nije ni slutio što se sprema. Kad su me smjestili u rađaonicu, sve je išlo brzo. Prvo dijete, djevojčica – Ema. Plakala je snažno, a ja sam osjetila olakšanje i sreću. No, onda su doktori počeli šaptati. “Još jedno!” čula sam nekoga kako govori. Pogledala sam Ivana – lice mu je bilo bijelo kao zid.
“Ana, još jedno dijete dolazi!” rekla je babica. Nisam mogla vjerovati. Srce mi je tuklo kao ludo. Drugi dječak, Luka, stigao je na svijet nekoliko minuta kasnije. Suze su mi tekle niz obraze – od šoka, od sreće, od straha. Mislila sam da je gotovo, ali onda opet šapat: “Još jedno!”
Treće dijete? Kako? Zašto nitko nije vidio? Bila sam iscrpljena, ali nisam imala izbora. Treća beba – mala Mila – rodila se tiho, ali živa i zdrava. Ležala sam na stolu, gledala u strop i pitala se sanjam li ovo ili sam poludjela.
Ivan je sjedio pored mene, držeći mi ruku. “Ana… što ćemo sad?” pitao je tiho. Nisam imala odgovor. Samo sam ga pogledala i zaplakala.
Prve noći u bolnici bile su maglovite. Sestre su nam donosile djecu na hranjenje, a ja sam pokušavala zapamtiti tko je tko. Ema je bila najglasnija, Luka najmirniji, Mila najmanja i najkrhkija. Nisam znala kako ću ih voljeti jednako – bojala sam se da neću imati dovoljno ljubavi za troje.
Kad smo došli kući, sve se promijenilo. Naša mala kuća u Dugom Selu odjednom je postala premala za pet duša. Moja mama, Snježana, odmah je došla pomoći, ali nije skrivala zabrinutost.
“Ana, kako ćete vi to sami? Nemaš ni perilicu za suđe!”
Ivanova mama Ružica bila je još oštrija: “Tko će to sve hraniti? Znaš li koliko pelena treba za troje djece?”
Svađe su počele već prve večeri. Ivan je bio iscrpljen od posla u skladištu, a ja nisam spavala više od sat vremena u komadu. Svi su imali savjete – nitko nije imao rješenja.
Jedne noći, dok sam hranila Milu na kauču, Ivan je sjedio za stolom i gledao u prazno.
“Ana, možda bi trebala pitati socijalnu službu za pomoć… Ili da preselimo kod mojih?”
Pogledala sam ga s nevjericom: “Preseliti kod tvoje mame? Pa znaš da se ne slažemo! I što će reći susjedi?”
Ivan je slegnuo ramenima: “Ne znam više što da radim… Osjećam se kao da tonem.”
Nisam mu mogla zamjeriti. I ja sam bila na rubu snaga. Dani su prolazili u magli pelena, bočica i plača. Prijatelji su dolazili s poklonima i savjetima, ali nitko nije mogao ostati duže od sat vremena – svi su bježali od kaosa.
Jednog dana zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Marija iz Mostara.
“Ana, čula sam što se dogodilo… Ako trebaš pomoć, mogu doći na mjesec dana.”
Osjetila sam olakšanje prvi put nakon poroda. Marija je došla već sutradan i donijela mir u naš dom. Pomagala mi je oko djece, kuhala ručak i tješila me kad bih plakala bez razloga.
Ali problemi nisu nestali. Ivan i ja smo se udaljili – nismo imali vremena ni snage jedno za drugo. Jedne večeri dok su djeca spavala, sjeli smo na balkon.
“Znaš li da te nisam poljubio otkad smo došli iz bolnice?” pitao me tiho.
Pogledala sam ga kroz suze: “Znam… Bojim se da ćemo se izgubiti u svemu ovome.”
Zagrlio me čvrsto: “Nećemo. Obećavam ti. Samo moramo izdržati još malo.”
Tih riječi sam se držala svaki put kad bi mi došlo da odustanem.
Najteže mi je bilo kad su djeca prvi put oboljela od gripe – svi troje istovremeno. Noći bez sna, temperatura, panika… U jednom trenutku Mila nije mogla disati i morali smo hitno u bolnicu.
Doktorica nas je smirivala: “Bit će dobro, samo trebate biti strpljivi i jaki.” Ali kako biti jak kad ti srce puca svaki put kad vidiš svoje dijete bolesno?
Prošlo je godinu dana otkako smo iz bolnice došli s troje djece umjesto jednim. Naša kuća više nije uredna kao prije; igračke su posvuda, a zidovi puni crteža i otisaka malih ruku. Ivan i ja smo umorniji nego ikad, ali ljubav među nama nikad nije bila veća.
Ponekad se pitam: što bi bilo da smo znali unaprijed? Bismo li bili spremniji ili bismo pobjegli od straha? Može li čovjek ikad biti spreman za ovakav šok?
A vi? Biste li izdržali ovakav izazov ili biste pokleknuli pod teretom svakodnevice?