Nisam više vaša besplatna dadilja: Ispovijest jedne bake iz Zagreba
“Opet kasnite!” povikala sam, gledajući kroz prozor kako se Tamara i Ivan parkiraju ispred zgrade. Sat je već otkucao sedam, a ja sam s unukom, malim Lukom, sjedila na podu dnevne sobe, iscrpljena nakon još jednog dana punog trčanja, hranjenja i beskrajnih pitanja. Luka je bio divan, ali ja sam imala šezdeset i četiri godine, bol u leđima i osjećaj da sam zarobljena u nečijem tuđem životu.
Vrata su se otvorila uz tresak. Tamara je ušla prva, s mobitelom na uhu. “Da, mama, stigli smo… Ma ne, sve je u redu…” Ivan je samo kratko kimnuo glavom, pokupio Luku i nestao u hodniku. Nisu me ni pogledali. Nisam dobila ni hvala, ni osmijeh, ni pitanje kako sam. Kao da sam komad namještaja.
Sjedila sam na rubu kauča i osjećala kako mi se srce steže. Sjetila sam se dana kad sam prvi put držala Ivana u naručju, svog sina. Kako sam tada bila ponosna! Sve bih dala za njega. I dala sam – mladost, zdravlje, snove o putovanjima, o plesu, o prijateljicama. Kad je došao Luka, mislila sam da će biti drugačije. Da će me cijeniti što im pomažem. Ali sada… sada sam bila samo besplatna dadilja.
“Mama, možeš li sutra opet doći ranije? Tamara ima sastanak u osam,” dobacio je Ivan iz hodnika. Nisam ni stigla odgovoriti, a već su izašli iz stana.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi koje nikad nisam izgovorila: “Nisam više vaša besplatna dadilja!” Ali kako to reći sinu? Kako reći ne vlastitoj krvi?
Sutradan sam otišla na tržnicu. Susrela sam Ružu, staru prijateljicu iz mladosti. “Marija, ti si uvijek s unukom! Kad ćeš malo za sebe?” pitala me uz osmijeh. Nisam znala što da kažem. Osjetila sam sram – kao da je moja dužnost biti tu za njih, bez pitanja.
Vratila sam se kući i sjela za kuhinjski stol. Pogledala sam stare fotografije – ja i muž na moru, ja s prijateljicama na izletu u Plitvicama, ja nasmijana, slobodna. Gdje je nestala ta žena?
Te večeri odlučila sam razgovarati s Ivanom i Tamarom. Ruke su mi drhtale dok sam birala njihov broj.
“Mama? Što je?” javio se Ivan.
Duboko sam udahnula. “Ivane, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Umorna sam. Volim Luku najviše na svijetu, ali trebam vrijeme za sebe. Nisam više mlada kao prije.”
S druge strane tišina. Onda šapat: “Ali mama… kako ćemo bez tebe? Znaš da nam je teško s poslom…”
“Znam, sine,” prekinula sam ga tiho ali odlučno. “Ali i meni je teško. I meni treba netko da me pita kako sam. Da mi zahvali. Da me vidi kao osobu, a ne kao servis.”
Tamara je preuzela slušalicu: “Marija, pa ti si baka! To je normalno kod nas! Moja mama bi dala sve da može biti s unucima…”
“Možda bi dala sve, ali ja više nemam što dati ako ne sačuvam malo za sebe,” odgovorila sam kroz suze.
Nakon tog razgovora danima nisu zvali. Luka nije dolazio. Stan je bio tih, previše tih. Nedostajao mi je njegov smijeh, ali prvi put nakon dugo vremena otišla sam u šetnju sama – do Jaruna, do knjižnice, na kavu s Ružom.
Jednog popodneva zazvonilo je na vratima. Ivan je stajao s Lukom u naručju.
“Mama… oprosti,” rekao je tiho. “Nismo shvatili koliko ti značiš nama – ne samo kao baka nego kao osoba. Hoćeš li nam pomoći ponekad? Ali samo kad ti želiš?”
Pogledala sam sina i vidjela dječaka kojeg sam odgojila – ali i muškarca koji tek sada uči cijeniti ženu koja ga je rodila.
Luka mi je potrčao u zagrljaj: “Baka, hoćeš sa mnom u park?”
Osmjehnula sam se kroz suze: “Hoću, ali danas idemo svi zajedno.” Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se viđenom.
Ponekad se pitam – koliko nas baka živi ovako? Koliko nas šuti dok nas uzimaju zdravo za gotovo? Možda je vrijeme da svaka od nas kaže: ‘Vrijedim više.’ Što vi mislite – gdje je granica između ljubavi i žrtvovanja sebe?