Zašto bih uzimala kredit kad ćemo naslijediti tvoju kuću?
“Zašto bismo uzimali kredit kad ćemo naslijediti tvoju kuću?” Te riječi odzvanjale su mi u ušima kao hladan vjetar s Velebita. Sjedila sam na staroj drvenoj klupi ispred kuće u Osijeku, gledajući sina kako nervozno prebacuje ključ od auta iz ruke u ruku. Iza njega, njegova supruga Ivana gledala me s nekom mješavinom nelagode i nestrpljenja.
“Mama, realno, ti si sama, a ova kuća je prevelika za tebe. Mi bismo mogli renovirati gornji kat, djeca bi imala dvorište… Što će ti toliki prostor?” dodala je Ivana, pokušavajući zvučati suosjećajno, ali u njenom glasu nisam čula toplinu. Samo računicu.
Sjećam se dana kad sam ostala sama s Davorom. Imao je samo šest godina kad je njegov otac poginuo na putu za posao. Sve što sam imala bila je ova kuća i posao u školskoj kuhinji. Nikad nisam žalila što sam se odrekla svega za njega – ni novih cipela, ni putovanja, ni vlastitih snova. Samo da njemu bude bolje.
Ali sada, dok sam gledala svog odraslog sina kako mi objašnjava da mu je lakše čekati moju smrt nego podići kredit, osjećala sam se kao da mi netko polako gasi svjetlo iznutra.
“Davor, ja još nisam mrtva,” prošaptala sam, ali on je samo slegnuo ramenima.
“Ma znaš da te volimo, ali realno… danas svi tako razmišljaju. Nema smisla dizati kredit kad ćeš ti ionako jednog dana ostaviti sve nama.”
Ivana je kimnula glavom, a ja sam prvi put poželjela da nisu došli u posjetu.
Navečer sam dugo sjedila sama u kuhinji. Gledala sam stare fotografije – Davor s prvim biciklom, Davor na maturalnoj večeri, Davor kad je prvi put doveo Ivanu. Sjetila sam se kako sam mu šivala kostim za maskenbal jer nismo imali novca za kupovni. Sjetila sam se kako je plakao kad mu je pas uginuo i kako sam ga tješila cijelu noć.
Sljedećeg jutra otišla sam do susjede Mirele na kavu. Ona me gledala ispod oka dok sam joj prepričavala što se dogodilo.
“Znaš, meni su moji rekli isto prošle godine,” rekla je tiho. “Moj Marko i njegova žena. Samo gledaju što će naslijediti. Kao da smo bankomati s nogama.”
Osjetila sam olakšanje što nisam jedina, ali i tugu što nas ima toliko.
Te večeri nazvala sam Davora.
“Sine, razmišljala sam… Možda bih ja mogla u dom? Ovdje mi je previše samoće.”
Nastala je tišina s druge strane linije.
“Mama, pa nemoj tako pričati… To nije rješenje. Samo kažem da bi bilo praktično da svi budemo zajedno.”
“Zajedno? Ili praktično?” upitala sam ga tiho.
Nije odgovorio.
Sljedećih dana osjećala sam se kao duh u vlastitoj kući. Svaka soba odzvanjala je uspomenama, ali sada su bile ispunjene gorčinom. Počela sam razmišljati o domu za starije osobe – ne zato što ne mogu sama, nego zato što više nisam sigurna gdje pripadam.
Jednog popodneva došla mi je unuka Lana.
“Baka, tata kaže da ćeš nam ostaviti kuću kad odeš u nebo. Je l’ to istina?”
Pogledala sam to malo lice puno nade i tuge istovremeno.
“Lana, kuća nije najvažnija stvar na svijetu. Najvažnije je da se volimo i poštujemo.”
Ona me zagrlila i šapnula: “Ja tebe volim najviše na svijetu.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam dala i svemu što mi je ostalo. O ljubavi koja se pretvorila u očekivanje nasljedstva, o obitelji koja više nije utočište nego investicija.
Sljedeće jutro otišla sam do javnog bilježnika. Napisala sam oporuku – pola kuće Mireli, pola Lani kad postane punoljetna. Davoru i Ivani ništa osim uspomena.
Kad su došli idući vikend, dala sam im papir.
“Što je ovo?” pitao je Davor zbunjeno.
“To je moja odluka. Kuća nije nagrada za čekanje moje smrti. Ako želite dom – gradite ga sami. Ja ću možda otići u dom, ali barem ću znati da nisam bila samo stanica na vašem putu do nekretnine.”
Ivana je pocrvenjela, Davor je šutio.
Mirela me kasnije zagrlila: “Nisi sama. Ima nas još koje su shvatile da ljubav ne smije biti uvjetovana nasljedstvom.”
Sjedim sada na verandi i gledam zalazak sunca nad Dravom. Pitam se: gdje smo to pogriješili kao roditelji? Je li moguće voljeti previše? Ili smo jednostavno zaboravili učiti djecu pravim vrijednostima?
Što vi mislite – gdje završava roditeljska ljubav, a počinje iskorištavanje? Je li ovo sudbina svih nas koji smo dali sve za svoju djecu?