Treba li moja bivša svekrva viđati moju kćer? Priča o lojalnosti, boli i granicama

“Ne možeš mi zabraniti da vidim svoju unuku!” viknula je gospođa Jadranka, stojeći na pragu mog stana, dok su joj ruke drhtale od bijesa i tuge. Lena je u tom trenutku sjedila na podu dnevne sobe, okružena šarenim balonima i poklonima, nesvjesna oluje koja se upravo sprema. Bio je to njezin drugi rođendan, dan koji sam željela provesti u miru, ali sudbina je imala druge planove.

Nikada nisam mislila da ću se naći u ovakvoj situaciji. Kad sam prije četiri godine upoznala Darija, činilo se da je sve moguće. Bio je šarmantan, duhovit, s onim posebnim osmijehom koji te natjera da zaboraviš na sve brige. Njegova majka Jadranka odmah me prihvatila kao kćer. Sjećam se kako mi je prvi put donijela domaće pite i rekla: “Ti si kao sunce koje nam je nedostajalo u kući.” Tada nisam znala koliko će te riječi kasnije boljeti.

Naša sreća nije dugo trajala. Dario je ubrzo počeo kasniti kući, mirisati na alkohol, a izgovori su postajali sve slabiji. Kad sam ostala trudna, nadala sam se da će se promijeniti. Umjesto toga, postao je još udaljeniji. Lena se rodila u tišini, bez njegovih ruku oko mene. Jadranka je bila uz mene, držala me za ruku i šaptala: “Sve će biti dobro, mila.”

Ali nije bilo dobro. Dario je otišao kad je Lena imala samo šest mjeseci. Nije se javljao, nije slao novac, nije pitao za Lenu. Jadranka je nastavila dolaziti, donositi igračke i voće, ali svaki njezin dolazak bio je podsjetnik na ono što sam izgubila. Ponekad sam joj zamjerala što nije natjerala sina da bude otac, što ga nije dovela za ruku pred vrata.

“Ivana, molim te, Lena je i moja krv. Ne možeš mi to oduzeti,” rekla je sada, glasom koji je bio mješavina prijetnje i molbe. Pogledala sam je, osjećajući kako mi se srce steže. Znam da Lena voli svoju baku. Znam da joj je svaka njezina posjeta praznik. Ali svaki put kad Jadranka ode, Lena me pita: “Gdje je tata? Zašto ne dolazi?” I ja nemam odgovor.

Moja mama, Snježana, uvijek je bila na mojoj strani. “Ne treba ti ona. Neka ona rješava svoje probleme sa sinom. Ti si dovoljno jaka za Lenu i sebe,” govorila bi dok bi mi kuhala juhu ili slagala veš. Ali ja nisam bila sigurna. Jesam li sebična ako zabranim Jadranki da viđa Lenu? Ili sam loša majka ako joj dopustim da bude dio njezina života, a Dario je potpuno nestao?

Jedne večeri, dok sam spremala Lenu na spavanje, pitala me: “Mama, hoće li baka opet doći?” Pogledala sam njezine velike smeđe oči i osjetila kako mi suze naviru. “Hoće, ljubavi,” šapnula sam, ali nisam znala govorim li istinu.

Sutradan sam pozvala Jadranku na kavu. Sjela je za stol u mojoj kuhinji, nervozno prebirući po šalici. “Ivana, znam da ti nije lako. Ali Lena… ona treba obitelj. Znam da sam pogriješila s Dariom, ali ne mogu izgubiti i Lenu.”

“Jadranka, ja… Ne znam što da radim. Svaki put kad te Lena vidi, pita za oca. A ja ne znam što da joj kažem. Ne želim da pati još više,” odgovorila sam tiho.

Jadranka je spustila pogled. “Znam da moj sin nije čovjek kakav bi trebao biti. I boli me to više nego što misliš. Ali Lena nije kriva za njegove grijehe. Daj mi priliku da joj barem malo nadoknadim ono što on ne može.”

Te riječi su me pogodile ravno u srce. Znam da Jadranka voli Lenu iskreno, ali svaki njezin dolazak otvara stare rane. Moja sestra Ana misli da bih trebala postaviti jasne granice: “Neka dolazi, ali neka zna gdje joj je mjesto. Ti si majka, ti odlučuješ.” Ali što ako Lena jednog dana zamjeri meni što joj nisam dopustila imati baku?

Prošli tjedan Lena je imala temperaturu. Cijelu noć sam bdjela uz nju, a ujutro sam nazvala Jadranku jer nisam znala što da radim. Došla je odmah, donijela čaj od kamilice i stara narodni lijek iz Bosne koji joj je uvijek pomagao kad je Dario bio mali. Gledala sam ih kako sjede zajedno na kauču, Lena sklupčana uz baku, i prvi put nakon dugo vremena osjetila mir.

Ali taj mir nije dugo trajao. Dario se pojavio nakon dvije godine tišine, pijan i izgubljen, tražeći novac i prijeteći da će uzeti Lenu ako mu ne dam što traži. Jadranka ga je izbacila iz stana, a ja sam prvi put vidjela koliko je spremna boriti se za nas.

Nakon toga smo dugo šutjele. Onda mi je prišla i rekla: “Ivana, možda nisam bila najbolja majka svom sinu, ali želim biti najbolja baka tvojoj kćeri. Daj mi tu šansu.”

Sada sjedim sama u kuhinji, gledam Lenu kako spava i pitam se: Jesam li ja ta koja treba odlučiti tko će biti dio njezina života? Je li ljubav bake dovoljna da izliječi rane koje je otac ostavio? Što biste vi učinili na mom mjestu?