Naša kćerka je nestala pred našim očima – je li moguće izgubiti dijete zbog zeta?

“Ivana, zar stvarno nećeš doći? Tvoj otac te čeka, znaš koliko mu to znači…” Moj glas je drhtao dok sam držala mobitel, a s druge strane tišina. Samo uzdah, pa hladan odgovor: “Mama, ne mogu. Dario ima važan sastanak, a znaš da mu treba mir u kući.”

Spustila sam slušalicu i pogledala prema prozoru. Kiša je lupkala po staklu, a u meni je rasla praznina. Sjećam se dana kad se rodila – mala, crvena, s pramenom crne kose. Ivana je uvijek bila naša radost, vesela, tvrdoglava, ali nježna. Kad je otišla na fakultet u Zagreb, srce mi je bilo puno ponosa. A onda je upoznala Darija.

Prvi put kad ga je dovela kući, moj muž Zoran i ja pogledali smo se ispod oka. Dario je bio tih, uljudan, ali nekako… hladan. Nije se smijao šalama mog muža, nije pitao ništa o nama. Ivana je sjajila pored njega, a ja sam si govorila – možda samo treba vremena.

Ali vrijeme nije donijelo toplinu. Nakon vjenčanja Ivana je sve rjeđe dolazila kući. Najprije su to bile isprike zbog posla, pa zbog umora, pa zbog Darijevih obaveza. Kad bi i došla, stalno bi gledala na sat ili šaptala poruke na mobitelu. Zoran bi joj pokušao pričati o vrtu, o starim vremenima, ali ona bi samo klimala glavom i gledala kroz prozor.

Jedne večeri, kad sam joj pokušala reći da nam nedostaje, samo je slegnula ramenima: “Mama, imam svoj život.”

Zoran je šutio satima nakon toga. U njegovim očima vidjela sam bol koju nisam znala kako izliječiti. Počeli smo se svađati zbog sitnica – tko će iznijeti smeće, zašto nema kruha, zašto sam opet plakala u kupaonici. Sve nas je boljelo.

A onda je došla godišnjica našeg braka – trideset godina zajedno. Pripremila sam kolač koji Ivana voli još od djetinjstva. Zoran je kupio vino koje smo pili na našem vjenčanju. Poslala sam joj poruku: “Dođi kući, samo na sat vremena.”

Nije došla.

Te noći Zoran nije rekao ni riječ. Samo je sjedio u mraku i gledao kroz prozor. Ja sam plakala tiho, da me ne čuje.

Sljedećih tjedana pokušavala sam razgovarati s Ivanom. Slala sam joj slike iz djetinjstva, pisala duge poruke o tome kako nam nedostaje. Odgovori su bili sve kraći: “Zauzeta sam.” “Ne mogu sad.” “Dario ne voli kad kasnim.”

Jednom sam joj rekla: “Ivana, zar ti Dario brani da dođeš svojoj kući?”

Nasmijala se nervozno: “Mama, ne dramatiziraj.”

Ali ja sam osjećala da nešto nije u redu. Počela sam primjećivati kako se mijenja – više nije nosila šarene haljine koje je voljela, kosa joj je bila uvijek zavezana u strogi rep. Govorila je tiše, kao da pazi da ne kaže nešto pogrešno.

Jednog dana došla sam nenajavljeno kod njih. Dario mi je otvorio vrata s osmijehom koji nije dopirao do očiju. Ivana je sjedila za stolom s papirom i olovkom u ruci – računala je troškove kućanstva. Kad me vidjela, ustala je nesigurno.

“Što radiš ovdje?” pitala me tiho.

“Došla sam te vidjeti,” odgovorila sam i pokušala je zagrliti. Ukočila se.

Dario je stajao iza nje i gledao me ravno u oči: “Ivana ima puno posla danas.”

Osjetila sam kako mi srce tone. Pogledala sam kćerku – oči su joj bile crvene.

“Jesi li dobro?” šapnula sam.

Kimnula je glavom i okrenula se od mene.

Vratila sam se kući slomljena. Zoran me dočekao na vratima: “Jesi li razgovarala s njom?”

Samo sam odmahnula glavom.

Tjedni su prolazili. Ivana se javljala sve rjeđe. Počela sam sanjati noću da ju tražim po praznim ulicama, dozivam njezino ime, ali ona se nikad ne okreće.

Jednog dana stigla mi je poruka od nje: “Mama, molim te nemoj dolaziti više bez najave.”

To me dotuklo. Sjela sam na pod kuhinje i plakala kao dijete.

Zoran i ja smo počeli razgovarati o tome gdje smo pogriješili. Jesmo li bili previše strogi? Jesmo li previše očekivali? Ili smo jednostavno izgubili bitku protiv Darijeve hladnoće?

Naša susjeda Sanja jednom me pitala: “Zašto ne pokušaš razgovarati s Darijem?”

Pokušala sam – pozvala ga na kavu kad su jednom svratili na pet minuta po neki Ivanin dokument. Sjeli smo za stol, a ja sam skupila hrabrost:

“Darijo, znaš li koliko nam Ivana nedostaje?”

Pogledao me bezizražajno: “Ivana ima svoj život sada.”

“Ali mi smo njezina obitelj…”

“Njezina obitelj smo sada mi,” rekao je tiho i pogledao Ivanu koja je zurila u pod.

Tog trenutka shvatila sam da gubim bitku koju ne mogu dobiti.

Dani su prolazili u tišini i čežnji. Zoran se povukao u sebe, ja sam postala sjena žene koja sam bila prije. Ponekad bih uhvatila sebe kako pričam s Ivaninom slikom na polici.

Jedne večeri zazvonio je telefon – nepoznat broj.

“Bok mama…” bio je to Ivanin glas, tih i slomljen.

“Što se događa?” upitala sam drhteći.

“Mama… ne znam više tko sam. Osjećam se izgubljeno.”

Plakala sam s njom dugo te noći preko telefona. Nije rekla ništa više o Dariju, ali znala sam – nešto nije u redu.

Sutradan me nazvala opet: “Mama… mogu li doći doma na nekoliko dana?”

Srce mi je poskočilo: “Uvijek si dobrodošla.”

Došla je s malim koferom i očima punim tuge. Zoran ju je zagrlio kao da će nestati svakog trena.

Nismo puno pričali – samo smo sjedili zajedno i šutjeli. Ali osjećala sam da se nešto mijenja.

Možda će trebati vremena da opet pronađemo svoju kćerku među sjenama prošlosti i boli koju nosi sa sobom iz tog braka.

Ali pitam vas – može li roditelj ikada prestati tražiti svoje dijete? I gdje završava ljubav, a počinje nemoć?