Granice ljubavi: Priča jedne sarajevske majke

“Amira, opet si mu dala novac?” glas moga muža, Fahrudina, odjeknuo je kroz mali stan na Grbavici. U rukama mi je još drhtala novčanica od 20 maraka koju sam upravo gurnula u džep svog sina Adnana. On je stajao pored vrata, pogleda uperenog u pod, dok su mu ramena bila spuštena kao da nosi sav teret ovog svijeta. “Mama, samo ovaj put. Obećavam, naći ću posao čim prođe ovaj mjesec,” šapnuo je, a ja sam osjetila kako mi srce puca na pola.

Nisam znala što da kažem Fahrudinu. Njegove oči bile su pune razočaranja, ali i umora. Godinama smo se borili s Adnanovim problemima – prvo su to bile loše ocjene, pa izlasci do kasno, a onda su došle i kocka i dugovi. Svaki put kad bih mu rekla “ne”, osjećala sam se kao najgora majka na svijetu. Ali svaki put kad bih mu rekla “da”, osjećala sam se kao saučesnik u njegovom propadanju.

Moja kćerka Lejla više nije ni pokušavala sakriti svoju ljutnju. “Mama, on te iskorištava! Zbog njega ne možemo ni osnovne stvari sebi priuštiti!” vikala je jedne večeri dok smo sjedile za stolom. Pogledala sam u frižider – pola litre mlijeka, malo sira i nekoliko jaja. Svaki dinar koji sam dala Adnanu bio je dinar manje za nas ostale.

Ali kako da okrenem leđa svom djetetu? Sjećam se dana kada sam ga prvi put držala u naručju, njegovih malih ruku koje su me grlile kao da sam mu cijeli svijet. Sjećam se i noći kad se vratio kući krvavih koljena jer su ga stariji dječaci gurnuli na asfalt. Tada sam mu obećala da ću ga uvijek štititi.

Jedne noći, dok su svi spavali, sjela sam na balkon i zapalila cigaretu. Gledala sam svjetla grada i pitala se gdje sam pogriješila. Možda sam bila preblaga? Možda sam trebala biti stroža? Ili je život jednostavno pretežak za neke ljude? U glavi su mi odzvanjale riječi moje majke: “Dijete je tvoje dok si živa, ali ne možeš ga nositi cijeli život na leđima.”

Adnan je sve češće nestajao po nekoliko dana. Vraćao bi se umoran, ponekad pijan, ponekad samo tužan. Jednom sam ga zatekla kako plače u svojoj sobi. “Mama, ne znam šta da radim sa sobom… Sve što dotaknem – uništim.” Sjela sam pored njega i zagrlila ga. “Nisi ti loš čovjek, sine. Samo si izgubljen. Ali moraš se boriti za sebe – ja više ne mogu umjesto tebe.”

Fahrudin je bio sve odlučniji: “Ako ga nastaviš štititi, nikad neće odrasti!” Počeli smo se svađati gotovo svakodnevno. Lejla je prijetila da će otići kod tetke u Mostar ako se nešto ne promijeni. Osjećala sam kako mi porodica klizi iz ruku.

Jednog dana Adnan je došao kući s još jednim zahtjevom za novac. Ovaj put nisam imala snage ni da ga pogledam u oči. “Sine, nemam više šta dati. I nemam više snage.” Pogledao me s nevjericom, a onda s bijesom. “Znači sad me svi ostavljate? Super!” Zalupio je vratima i nestao.

Te noći nisam spavala ni minute. U glavi mi se vrtjela svaka odluka koju sam ikad donijela kao majka. Jesam li ga previše voljela? Jesam li ga previše štitila? Ili sam jednostavno bila slaba?

Narednih dana atmosfera u stanu bila je napeta kao nikad prije. Fahrudin je šutio, Lejla me izbjegavala. Ja sam samo čekala da se Adnan javi – makar porukom.

Prošlo je sedam dana prije nego što se pojavio na vratima. Bio je mršaviji nego ikad, oči upale, ali u njima neka nova odlučnost. “Mama… našao sam posao kod amidže u radionici. Nije lako, ali hoću da pokušam.” Suze su mi krenule niz lice – od olakšanja, ali i od tuge što je moralo doći do ovoga.

Porodica se polako počela vraćati sebi. Lejla mi je jedne večeri tiho rekla: “Znam da ti je teško, mama. Ali nisi ti kriva za sve.” Fahrudin me zagrlio prvi put nakon dugo vremena.

Ali ja još uvijek svake noći sjedim na balkonu i pitam se: gdje završava majčina ljubav i počinje njena odgovornost prema sebi? Je li moguće voljeti dijete a ne izgubiti sebe?

Možda vi imate odgovor na to pitanje? Koliko daleko biste vi išli za svoje dijete?