Baka Mi Prisiljava Da Dijelim Stan S Bratom: Prava Istina Iza Zatvorenih Vrata
“Neću ja umrijeti mirna dok vi ne budete pod istim krovom!” bakine riječi odzvanjale su mi u ušima dok sam gledao u staru, izlizanu kuhinjsku ploču. Miris svježe skuhane kave miješao se s napetim zrakom u stanu na Trešnjevci. Baka Mara, tvrdoglava kao i uvijek, sjedila je za stolom, ruku prekriženih na prsima, gledajući me ispod obrva. “Ivane, ti si stariji. Tvoj je red da povedeš računa o bratu. Nije on kriv što je takav kakav je.”
S druge strane stola, moj mlađi brat Dario nervozno je lupkao prstima po mobitelu, izbjegavajući moj pogled. Znao sam što misli – ni on nije htio ovu situaciju. Ali baka je bila neumoljiva. “Ako mi obećaš da ćeš ga primiti kod sebe, možda ću napokon moći otići s ovoga svijeta spokojna.”
Zar je moguće da me ucjenjuje vlastitom smrću? Osjećao sam kako mi se grlo steže, a srce lupa kao ludo. Nisam mogao vjerovati da se sve ovo događa zbog stana koji sam jedva uspio otplatiti nakon godina rada u banci i povremenih poslova po noćnim smjenama. Stan je bio moj jedini mir, moj kutak gdje sam mogao pobjeći od svega – a sada bih ga trebao dijeliti s Darijem, koji nikada nije znao što želi od života.
“Bako, znaš da nije lako…” pokušao sam, ali me prekinula.
“Nema rasprave! Obećaj mi!”
Pogledao sam Darija. Njegove oči bile su prazne, kao da ni sam ne zna što bi rekao. Sjetio sam se svih onih godina kad je upisivao fakultete pa ih napuštao, kad je mijenjao poslove kao čarape i uvijek se vraćao kući praznih ruku. Mama bi ga branila: “Dario je samo izgubljen, treba mu vremena.” Tata bi šutio, a ja bih skupljao ostatke njihove brige i pokušavao biti dobar brat.
“Dobro, bako,” izustio sam napokon. “Može kod mene.”
Nisam znao što me više boli – bakina ucjena ili Darijeva šutnja.
Prvih tjedan dana bilo je kao da živim s duhom. Dario bi dolazio i odlazio kad bi htio, ostavljao prljave tanjure u sudoperu i nestajao bez riječi. Ja bih dolazio s posla umoran, a on bi sjedio pred televizorom ili igrao igrice na laptopu koji mu je kupila mama. Ponekad bih ga pitao: “Imaš li kakav plan? Tražiš li posao?” Samo bi slegnuo ramenima.
Jedne večeri, dok sam pokušavao zaspati uz buku njegovih slušalica iz dnevnog boravka, puknuo sam.
“Dario! Možeš li barem malo tiše? Neki od nas rade sutra ujutro!”
Tišina. Zatim njegov glas, tih ali tvrdoglav:
“Ako ti smetam, mogu otići. Nisi ti meni tata.”
Osjetio sam kako mi krv vrije. “Nisam ti tata, ali nisam ni tvoja sluškinja! Ovo je moj stan!”
U tom trenutku vrata spavaće sobe zalupila su se tako jako da su slike na zidu zadrhtale.
Sljedećih dana nismo razgovarali. U stanu je vladala ledena tišina, a ja sam se osjećao kao stranac u vlastitom domu. Počeo sam kasnije dolaziti kući, samo da ga ne vidim. Jedne večeri našao sam ga kako sjedi na balkonu s pivom u ruci, pogleda izgubljenog negdje iznad krovova Zagreba.
“Znaš,” rekao je iznenada, “nisam ja tražio ovo. Niti da živim ovdje, niti da budem tvoj teret.”
Sjeo sam kraj njega. Osjetio sam kako mi se knedla stvara u grlu.
“Nisi ti teret… Samo… Ne znam kako dalje s tobom. Baka misli da će nas ovo zbližiti, ali meni se čini da nas samo udaljava.”
Dario je šutio neko vrijeme pa izustio:
“Možda bih trebao otići u Mostar kod tetke Vesne. Tamo barem nitko ništa ne očekuje od mene.”
Sjetio sam se djetinjstva kad smo zajedno ljetovali kod Vesne i igrali se na Neretvi bezbrižno, prije nego što su nas odrasli podijelili svojim brigama i očekivanjima.
“Možda… Ali bježanje nije rješenje, znaš to?”
Dario me pogledao prvi put iskreno nakon dugo vremena.
“A što ako ne znam drugo?”
Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o svemu što nas je dovelo ovdje – o roditeljima koji su uvijek više brinuli za njega jer je bio slabiji, o meni koji sam uvijek morao biti odgovoran i ozbiljan, o baki koja nas pokušava spojiti na silu jer zna da joj vrijeme ističe.
Sljedećeg jutra našao sam poruku na stolu: “Otišao sam kod Vesne. Ne zamjeri mi. Možda ćemo jednom moći biti braća bez tuđih očekivanja. Dario.”
Sjeo sam za stol i gledao u praznu šalicu kave dok su mi suze klizile niz lice. Nisam znao jesam li ljut ili tužan ili samo umoran od svega.
Kad sam baki rekao što se dogodilo, samo je tiho uzdahnula.
“Djeco moja… Možda sam vas previše silila da budete ono što niste.”
I sada sjedim u svom stanu, okružen tišinom koja više nije mirna nego prazna. Pitam se: Jesmo li mi sami krivi što smo se udaljili ili su nas odrasli svojim strahovima i očekivanjima natjerali na to? Može li obitelj preživjeti ako svatko bježi od sebe i drugih?
Što vi mislite – jesu li obiteljske veze jače od naših slabosti ili ih upravo one najviše razaraju?