Tata, prestani me zvati: Priča o izgubljenoj bliskosti i cijeni novca
“Tata, prestani me zvati. Nemam više vremena da ti pomažem.” Glas Ivana, mog sina, bio je hladan kao prosinački vjetar koji mi je nekad znao zalupati prozore na staroj kući u Travniku. Sjedio sam za kuhinjskim stolom, gledao u mobitel i osjećao kako mi se srce steže. Znao sam da će doći ovaj trenutak, ali nisam mislio da će toliko boljeti.
Prije deset godina, kad je umrla njegova majka, sve se promijenilo. Bio sam izgubljen, ali sam mislio da ćemo Ivan i ja pronaći način da budemo bliži. Umjesto toga, on je sve više nestajao iz mog života. Prvo su to bile rijetke poruke, pa pozivi samo kad mu nešto treba – najčešće novac. “Tata, možeš li mi posuditi za stanarinu? Tata, treba mi za auto. Tata, kasni mi plaća.” Nikad nije pitao kako sam. Nikad nije pitao treba li meni nešto.
“Znaš li ti koliko sam se žrtvovao za tebe?” jednom sam mu rekao kad je došao po još jednu pozajmicu. Sjeli smo u dnevnu sobu, a on je nervozno gledao u mobitel. “Znam, tata. Ali sad mi stvarno treba. Obećavam da ću ti vratiti čim mogu.”
Nikad nije vratio. Nisam ni očekivao. Nisam mu davao zato što sam mislio da će mi vratiti, nego zato što sam se nadao da će me možda jednom pogledati onako kako sam ja gledao svog oca – s poštovanjem i ljubavlju.
Kad je došlo vrijeme za podjelu nasljedstva nakon smrti njegove majke, Ivan je bio neumoljiv. “Tata, mama je htjela da meni pripadne stan u Zagrebu. Ti ionako imaš kuću u Travniku.” Nisam imao snage raspravljati se. Dao sam mu sve što je tražio. Mislio sam – možda će ga to usrećiti, možda će napokon shvatiti da mu želim samo najbolje.
Ali čim su papiri bili potpisani, Ivan je nestao. Godinama nisam čuo ništa osim povremenih poruka za Božić ili Novu godinu. “Sretni blagdani, tata.” Hladno, bez osjećaja.
Prošle zime sam pao na ledu ispred kuće i slomio kuk. Ležao sam u bolnici u Zenici tjedan dana. Nitko nije došao. Susjeda Mara mi je donijela voće i novine. Ivan nije ni nazvao.
Kad sam napokon skupio hrabrosti i nazvao ga prošli tjedan, javila se njegova supruga Sanja. “Ivan je zauzet na poslu. Možete li mu poslati poruku?” Poslao sam poruku: “Sine, treba mi pomoć oko papirologije za penziju.” Odgovor nije stigao.
Danas sam ga opet nazvao. “Tata, prestani me zvati. Nemam više vremena da ti pomažem.”
Sjedim sada u praznoj kuhinji i razmišljam gdje sam pogriješio. Jesam li ga previše razmazio? Jesam li trebao biti stroži? Možda sam trebao više pričati s njim kad je bio mali, kad smo još zajedno išli na pecanje na Plivu ili kad smo slagali drva za zimu.
Sjećam se jedne zime kad smo ostali bez grijanja jer se peć pokvarila. Ivan je imao samo deset godina. Sjedili smo zamotani u deke i pričali viceve dok nije došao majstor iz sela popraviti peć. Tada mi je rekao: “Tata, ti si najbolji tata na svijetu.” Gdje je nestao taj dječak?
Ponekad čujem od susjeda da Ivan dobro živi u Zagrebu. Ima dobar posao u banci, vozi novi auto, putuje s obitelji na more svako ljeto. A ja? Ja sjedim ovdje i brojim dane do iduće penzije.
Prošlog mjeseca mi je susjed Jasmin rekao: “Znaš, moj sin Adnan svaki vikend dolazi iz Sarajeva da mi pomogne oko vrta. Nije lako biti star, ali barem znam da nisam sam.” Pogledao sam ga i nasmiješio se, ali u meni je gorjela zavist.
Jedne večeri odlučio sam napisati pismo Ivanu. Pravo pismo, ne poruku na mobitelu:
“Dragi sine,
Ne pišem ti ovo da bih te molio za novac ili pomoć. Pišem ti jer mi nedostaješ. Nedostaje mi onaj dječak koji me grlio kad bi pao snijeg i molio me da idemo praviti snjegovića. Znam da si sada odrastao čovjek sa svojom obitelji i obavezama, ali ja sam još uvijek tvoj otac. I dalje te volim, bez obzira na sve.
Ako ikada poželiš razgovarati ili doći na kavu, vrata su ti uvijek otvorena.
Tvoj tata”
Pismo još stoji na stolu. Nisam ga poslao jer se bojim odgovora – ili još gore, tišine.
Jučer me nazvala Mara: “Jure, hajde na kavu kod mene. Nisi dobro zadnje vrijeme.” Sjeli smo u njezinu malu kuhinju i pričali o svemu – o djeci koja su otišla vani, o starim vremenima kad su svi pomagali jedni drugima bez pitanja koliko tko ima novca.
“Znaš,” rekla mi je Mara, “novac dođe i prođe, ali djeca… Djeca su jedino što ostaje kad sve drugo nestane.” Pogledala me sa suzama u očima jer ni njezina kćerka više ne dolazi često.
Vraćajući se kući kroz mrak, pitao sam se: Je li ovo sudbina svih nas starih? Da nas djeca zaborave čim im više ne možemo ništa dati?
Danas sjedim za stolom i gledam kroz prozor kako pada kiša po praznom dvorištu. U ruci držim Ivanovu sliku iz djetinjstva – osmijeh širok kao Pliva ljeti.
Možda će jednog dana shvatiti što je izgubio.
A vi? Jeste li ikada osjetili da vas vlastito dijete gleda samo kao bankomat? Što biste vi napravili na mom mjestu?