Povjerenje na prodaju: Priča o Mariji i njezinoj svekrvi
“Marija, znaš da je ovo najbolje za sve nas. Samo potpiši papire, pa ćemo svi biti mirni,” rekla je svekrva, Zlata, dok je nervozno vrtjela prsten na ruci. U njenom glasu nije bilo topline, samo hladna odlučnost. Pogledala sam svog muža, Ivana, tražeći podršku u njegovim očima, ali on je gledao u pod, šutio kao da ga se to ne tiče.
“Zlata, ali to je moj stan. Tata mi ga je ostavio prije smrti. Ne mogu ga samo tako prepustiti…” glas mi je zadrhtao, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi.
“Marija, ne dramatiziraj. Tvoj otac bi sigurno htio da svi živimo bolje. Ja ću ti dati veći stan, a ti meni ovaj. Samo formalnost. Pa ipak smo obitelj,” nastavila je Zlata, sada već nestrpljivo.
U tom trenutku sam shvatila da sam sama. Ivan je bio njezin sin prije nego što je bio moj muž. Njegova sestra Ana, koja je sjedila u kutu dnevne sobe, samo je prevrnula očima i promrmljala: “Uvijek ista priča s tobom, Marija. Nikad nisi zadovoljna.”
Sjećam se dana kad sam prvi put došla u Ivanovu obitelj. Bilo je toplo proljeće, mirisalo je na lipu i svježe pečeni kruh. Zlata me dočekala s osmijehom, ali već tada sam osjetila hladnoću iza njenih riječi. “Drago mi je što si došla. Nadam se da znaš kuhati sarmu? Kod nas se to očekuje od svake žene.” Smijala sam se tada, misleći da su to samo šale.
Godinama sam pokušavala biti dio njihove obitelji. Pekla kolače za rođendane, čuvala Aninu djecu kad bi ona izlazila s prijateljicama, šutjela kad bi Zlata komentirala kako nisam dovoljno dobra domaćica. Ivan bi uvijek govorio: “Pusti ih, takve su žene kod nas. Navikni se.” Ali nikad nisam navikla.
Kad smo Ivan i ja dobili sina, Luku, mislila sam da će se stvari promijeniti. Ali Zlata je postala još zahtjevnija. “Dijete treba stabilnost. Treba mu veći stan!” govorila bi svakog vikenda kad bi dolazila na kavu.
I tako smo došli do ovog trenutka – zamjena stanova pod uvjetom da svoj stan prepišem na nju. Zlata je tvrdila da će sve biti pošteno, ali znala sam za priče iz susjedstva: kako su ljudi ostajali bez krova nad glavom jer su vjerovali pogrešnim osobama.
Te noći nisam mogla spavati. Ivan je ležao pored mene, okrenut prema zidu.
“Ivane, što ti misliš? Jesi li siguran da je ovo ispravno?” pitala sam tiho.
“Marija, mama zna što radi. Ona uvijek misli na obitelj. Ako ona kaže da je tako najbolje…” odgovorio je umorno.
“A što ako me izbaci? Što ako ostanemo bez ičega?”
“Neće to napraviti. Pa ipak si joj snaha.”
Ali nisam vjerovala ni njemu ni sebi.
Sljedećih dana Zlata je postajala sve upornija. Dolazila bi nenajavljeno, donosila papire i penkalu, gurala ih pred mene dok sam hranila Luku ili kuhala ručak.
Jednog popodneva došla je s odvjetnikom.
“Marija, ovo je gospodin Šimić. On će ti objasniti kako sve ide brzo i jednostavno,” rekla je s lažnim osmijehom.
Gospodin Šimić mi je objasnio da ću nakon potpisa izgubiti svako pravo na stan. “Ali naravno, gospođa Zlata obećava da ćete odmah dobiti novi stan na korištenje,” rekao je tiho.
Osjetila sam kako mi se ruke tresu dok sam držala papire. Pogledala sam Ivana – još jednom tražeći znak podrške – ali on je samo slegnuo ramenima.
Te večeri nazvala sam mamu u Mostar.
“Mama, što da radim? Ako potpišem, mogu ostati bez svega. Ako ne potpišem, Ivan će biti bijesan… Možda će otići od mene…”
Mama je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Kćeri, tvoj otac ti nije ostavio stan da ga netko uzme zbog tuđih obećanja. Ako te Ivan voli samo zbog stana – onda to nije ljubav. Razmisli dobro kome vjeruješ.”
Sljedećih dana osjećala sam se kao ulovljena životinja – svi su me pritiskali: Zlata s papirima, Ana s podsmijehom, Ivan sa šutnjom.
Jednog jutra odlučila sam otići kod odvjetnice koju mi je preporučila prijateljica iz djetinjstva, Mirela.
“Marija, ovo što traže od tebe nije obična zamjena stanova. Ako potpišeš bez garancije – možeš ostati bez svega. Imaš li povjerenja u njih?” pitala me odvjetnica ozbiljno.
Nisam imala.
Vratila sam se kući i našla Zlatine papire na stolu. Ivan ih je već potpisao kao svjedok.
“Zašto si to napravio bez mene?” pitala sam ga kroz suze.
“Mama me zamolila… Nisam htio probleme…”
Tada sam prvi put osjetila pravi bijes prema njemu.
Te večeri spakirala sam nekoliko stvari za Luku i sebe i otišla kod Mirele.
Ivan me zvao cijelu noć, ali nisam odgovarala.
Sutradan mi je poslao poruku: “Mama kaže da si sebična i nezahvalna. Da si uništila obitelj zbog jednog papira.”
Plakala sam cijeli dan, ali nisam popustila.
Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što me Ivan posjetio kod Mirele.
“Marija… Možda si bila u pravu. Mama već traži podstanare za tvoj stan… Nisam vjerovao da će to napraviti…”
Pogledala sam ga kroz suze i rekla: “Ivane, povjerenje se ne kupuje ni prodaje. Sad znaš kako boli kad ga izgubiš.”
Danas živim sama s Lukom u malom stanu koji iznajmljujem dok sudski ne riješim situaciju sa Zlatom. Ivan dolazi povremeno vidjeti sina – ali više nije isti čovjek u mojim očima.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što nisam vjerovala obitelji ili što sam im vjerovala predugo? Koliko vrijedi povjerenje kad ga jednom izgubiš?