Boli Više Nego Što Mogu Izdržati: Roditelji Su Me Samo Iskoristili
“Opet si zaboravio platiti račun za struju, Ivane!” vikao je otac dok je nervozno lupao šakom po stolu. Majka je samo šutjela, gledajući u pod, ali njezin pogled bio je dovoljan da mi probije srce. Znao sam što slijedi – još jedan dugi monolog o tome kako im je život težak, kako ništa nemaju i kako su svi drugi roditelji dobili bolje sinove.
“Znaš li ti koliko je meni bilo teško kad sam bio tvojih godina? Nisi ni svjestan! Mi smo sve dali za tebe, a ti…” otac je nastavio, a ja sam osjećao kako mi se grlo steže. Imao sam 29 godina, radio dva posla – jedan u skladištu na Murvičkoj cesti, drugi povremeno kao konobar u kafiću kod prijatelja Dine. Svaki mjesec, čim bih dobio plaću, pola bih odmah prebacio njima. Druga polovica otišla bi na najam male garsonijere i režije. Za sebe nisam imao ni za izlazak na pizzu s prijateljima.
“Ivane, znaš da nam je teško. Tvoj otac više ne može raditi, a ja…” majka je tiho progovorila, ali njezin glas bio je pun zamjeranja. “Tvoja sestra Marija nikad ne šalje ništa. Samo ti si nam ostao.”
Marija je otišla u Zagreb prije pet godina. Rijetko se javljala, a kad bi došla doma za Božić, uvijek bi se posvađala s roditeljima. Govorila je da su sebični i da nas samo koriste. Tada sam mislio da pretjeruje. Sad više nisam siguran.
Jedne večeri, dok sam sjedio na klupi ispred zgrade, Dino mi je donio pivo. “Brate, kad ćeš ti jednom reći dosta? Nisi ti bankomat.”
“Ma znaš kako je… Oni su moji roditelji. Što ću?” odgovorio sam, ali ni sam više nisam vjerovao u to što govorim.
“A gdje si ti u toj priči? Kad si zadnji put nešto kupio sebi? Ili otišao negdje? Ivane, život ti prolazi dok ti njima plaćaš račune i slušas njihove jadikovke.”
Te noći nisam mogao zaspati. Sjećanja su navirala – prvi dan škole kad su me grlili i govorili da će uvijek biti uz mene; dan kad sam položio maturu i otac me tapšao po ramenu ponosan kao nikad prije; ali i one večeri kad sam prvi put rekao da ne mogu poslati novac jer mi treba za knjige na faksu – tada su me gledali kao izdajnika.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Svaki tjedan isti scenarij: poziv od majke, suze, molbe, prijetnje da će završiti na ulici ako im ne pošaljem još novca. Počeo sam izbjegavati telefon. Počeo sam izbjegavati i sebe u ogledalu.
Jednog dana Marija me nazvala. “Ivane, moraš doći kod mene u Zagreb. Moramo razgovarati.”
Otišao sam bez puno razmišljanja. U njezinom malom stanu na Trešnjevci prvi put nakon dugo vremena osjetio sam mir.
“Znaš li ti da mama i tata imaju još jedan račun? Da su podigli kredit na tvoje ime?” pitala me tiho.
Nisam mogao vjerovati. “Što pričaš? Kako?”
“Našla sam papire kad sam bila doma prošli vikend. Sve piše – tvoj OIB, tvoj potpis… Samo što to nisi ti potpisao nego tata.”
Osjetio sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
Vratio sam se u Zadar s osjećajem izdaje koji nisam mogao opisati. Prvi put u životu nisam otišao roditeljima doma nego ravno kod Dine.
“Brate moj… Znao sam da nešto nije u redu s njima. Ali ovo… Ovo je dno dna,” rekao je Dino dok mi je točio rakiju.
Nisam znao što da radim. Prijaviti ih policiji? Prekinuti svaki kontakt? Ili opet sve prešutjeti i nastaviti kao dosad?
Sljedeći dan otišao sam doma. Otvorio vrata bez kucanja.
“Ivane! Što radiš ovdje?” majka se iznenadila.
“Znaš li ti što ste napravili? Znate li vi koliko ste me povrijedili? Kako ste mogli podići kredit na moje ime bez da mi kažete?”
Otac je šutio. Majka je počela plakati.
“Mi smo to za tebe… Za tvoju budućnost… Da imamo nešto kad ostariš…”
“Za moju budućnost?! Uništili ste mi život! Ne mogu više! Od danas – nema više novca od mene! Nema više laži!”
Izašao sam iz kuće tresući se od bijesa i tuge.
Dani su prolazili sporo. Roditelji su me zvali svaki dan, ali nisam odgovarao. Marija mi je slala poruke podrške.
Počeo sam štedjeti za sebe. Prvi put nakon dugo vremena kupio sam sebi nove tenisice. Otišao s Dinom na izlet na Velebit.
Ali svaku noć osjećao sam prazninu. Jesam li ja loš sin? Jesam li trebao oprostiti? Ili napokon mislim na sebe?
Ponekad se pitam – gdje završava ljubav prema roditeljima, a gdje počinje njihova sebičnost? Je li moguće oprostiti onima koji te najviše povrijede?