Baka Ankica i njezina prazna hvala: Tko sam ja u njezinim pričama?
“Iva, dođi ovamo! Jesi li vidjela kako sam napravila ovu pitu? Nema takve u cijelom selu!” Baka Ankica je vikala iz kuhinje, a ja sam, kao i uvijek, poslušno došla. U njezinim očima, pita je bila remek-djelo, a ona – kraljica svake proslave, svake nedjeljne mise, svakog razgovora na tržnici. Nije bilo važno što sam ja mislila, što sam osjećala, ili što sam željela reći. Važno je bilo samo ono što će ona ispričati susjedi Ruži ili teti Ljiljani kad dođu na kavu.
“Jesi li gladna? Naravno da jesi, kod mene se uvijek jede najbolje!” nastavila je, ne čekajući moj odgovor. Sjela sam za stol, gledajući kako reže pitu i stavlja mi najveći komad na tanjur. U tom trenutku, osjećala sam se kao gost u vlastitoj obitelji. Njezina hvala bila je glasnija od mojih misli, a njezine priče o meni – uvijek iste, uvijek površne.
“Moja unuka Iva, ona ti je najbolja u školi! Svi je profesori vole, a tek kako pomaže meni u vrtu!” pričala bi svima, iako je istina bila daleko od toga. Nisam bila najbolja u školi, nisam voljela vrt, a najviše sam vremena provodila sama u svojoj sobi, crtajući i sanjajući o nekom drugom životu. Ali baka je imala svoju verziju mene, onu koja je odgovarala njezinoj slici savršene obitelji.
Jednog dana, dok smo sjedile na terasi, baka je opet započela svoju tiradu. “Znaš li ti, Iva, koliko sam ja radila da bi tvoj otac mogao studirati? Nitko nije bio bolji radnik od mene u tekstilnoj! Svi su mi zavidjeli!” Pogledala sam je, pokušavajući pronaći trag nježne bake iz djetinjstva, ali vidjela sam samo ženu koja se hrani vlastitim uspjesima, stvarnim ili izmišljenim.
“Bako, znaš li ti što ja volim?” pitala sam tiho, gotovo šaptom. Nije me ni čula. “Znaš li da crtam? Da želim upisati likovnu akademiju?” nastavila sam, ali ona je već pričala o tome kako su njezine pite osvojile prvo mjesto na općinskoj fešti prije deset godina.
Moji roditelji su šutjeli. Mama bi samo slegnula ramenima kad bih joj se požalila. “Pusti baku, takva je ona cijeli život. Nema smisla raspravljati se.” Tata bi se povukao u radionicu, izbjegavajući sukobe. Osjećala sam se nevidljivo, kao da sam samo statist u bakinoj predstavi.
Jednog popodneva, došla je susjeda Ruža. “Ankice, čula sam da ti je unuka osvojila nagradu na natjecanju iz matematike!” Baka je zasjala. “Naravno! Moja Iva je najbolja!” Pogledala sam ih obje i prvi put skupila hrabrosti reći istinu.
“Nisam osvojila nikakvu nagradu. Nisam ni sudjelovala. Zapravo, volim crtati, a matematika mi ide loše.” U sobi je nastala tišina. Baka me pogledala kao da sam je izdala pred cijelim svijetom.
“Što to pričaš? Zar nije bolje da ljudi misle kako si najbolja? Što će selo reći ako saznaju da nisi odlična?” pitala je oštro.
“Bako, zar ti je važnije što selo misli od onoga što ja stvarno jesam?” glas mi je drhtao, ali nisam odustajala.
“Ti si još dijete, ne razumiješ ti to. Kad odrasteš, shvatit ćeš da je važno ostaviti dobar dojam. Ja sam cijeli život tako živjela!”
Te večeri sam plakala u svojoj sobi. Osjećala sam se kao stranac u vlastitoj kući. Pitala sam se tko sam ja zapravo – osoba koju baka opisuje ili djevojka koja voli crtati i sanjati?
Godine su prolazile, a bakina hvala nije jenjavala. Na svakoj obiteljskoj proslavi, na svakom sprovodu, na svakoj svadbi – njezina priča bila je ista. “Moja Iva, najbolja unuka!” Ljudi su mi čestitali na uspjesima koje nikad nisam postigla. Počela sam mrziti te riječi, tu laž koja me gušila.
Kad sam napunila osamnaest, odlučila sam otići iz sela i upisati likovnu akademiju u Zagrebu. Baka je bila bijesna. “Što ćeš tamo? Tko će te tamo cijeniti? Ovdje si netko! Ovdje si moja unuka!”
“Bako, želim biti svoja. Želim da me ljudi poznaju onakvu kakva jesam, a ne onakvu kakvom me ti prikazuješ.” Nisam znala hoće li me ikad razumjeti.
Prva godina u Zagrebu bila je teška. Nedostajala mi je obitelj, ali ne i bakina hvala. Počela sam graditi svoj identitet, upoznavati ljude koji su me voljeli zbog mene, a ne zbog priča koje su čuli o meni.
Jednog dana, dobila sam poziv od mame. “Baka je bolesna. Pitala je za tebe.” Vratila sam se kući, a baka je ležala u krevetu, slabija nego ikad.
“Iva…” šapnula je. “Jesi li sretna?”
Pogledala sam je i prvi put vidjela strah u njezinim očima. Strah da nije bila dobra baka, strah da me izgubila.
“Jesam, bako. Ali voljela bih da si me bolje upoznala. Da si me pitala što volim, što sanjam.”
Njezine oči su se napunile suzama. “Nisam znala kako. Mislila sam da te štitim.”
Držala sam je za ruku i oprostila joj. Možda nikad nećemo biti bliske kao što sam željela, ali barem sam joj rekla istinu.
Danas, kad prođem kroz selo i čujem kako ljudi pričaju o meni, samo se nasmiješim. Više mi nije važno što selo misli. Važno mi je tko sam ja.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi tuđe živote samo zato što se bojimo razočarati one koji nas vole? Možemo li ikada biti istinski svoji dokle god dopuštamo da nas oblikuju tuđe priče?