Miris običnog sapuna: Priča o raskidu, obitelji i pronalasku sebe

“Ne mogu više, Ivane!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, a ruke su mi bile hladne kao voda iz bunara u selu moje bake. Stajali smo u mojoj maloj kuhinji u Sarajevu, između mirisa običnog sapuna i svježe skuhane kave. Ivan je šutio, gledao me onim svojim tamnim očima, kao da pokušava pročitati što mi je u srcu. “Ne razumijem, Lejla. Sve smo dogovorili, svadba je za dva mjeseca. Šta sad ovo znači?” Njegov glas bio je tih, ali pun bijesa i povrijeđenosti.

U tom trenutku, kroz prozor sam čula galamu s ulice. Djeca su se smijala, komšije su se prepirale oko parkinga, a meni se činilo da se cijeli svijet nastavlja vrtjeti, dok se moj upravo raspada. “Znaš dobro zašto. Umorna sam od laži, od tvoje šutnje, od toga da se stalno moram pravdati tvojoj majci. Nisam ja kriva što nisam iz Mostara, što nisam katolkinja, što ne znam praviti sarmu kao tvoja teta Ruža!”

Ivan je sjeo za stol, spustio glavu u ruke. “Moja mama je takva, znaš da je teško prihvatila da nisi iz naše sredine. Ali to će proći, Lejla. Ljubav je važnija od svega toga.”

“Ljubav?” nasmijala sam se kroz suze. “Je li ljubav kad mi tvoja sestra šalje poruke da sam ti sramota? Kad tvoj otac na svakom ručku pita kad ću se ‘prilagoditi’? Kad ti šutiš i gledaš u tanjur?”

Sjećam se, prvi put kad sam došla kod Ivana u Zagreb, osjećala sam se kao uljez. Njegova mama, gospođa Marija, gledala me ispod oka dok sam skidala cipele. “Kod nas se ne nose papuče, znaš?” rekla je hladno. Ivan je samo slegnuo ramenima. Tada sam mislila da je to sitnica, da će vrijeme sve izgladiti. Ali vrijeme je samo produbilo jaz između mene i njegove obitelji.

Moja mama, Azra, nije bila oduševljena mojim izborom. “Lejla, dijete, znaš li ti u šta se upuštaš? Oni su drugačiji, neće te nikad prihvatiti kao svoju. Sjeti se šta je bilo s tvojom tetkom Senadom kad se udala za Hrvata iz Osijeka.” Nisam je htjela slušati. Vjerovala sam u ljubav, u nas, u to da ćemo zajedno pobijediti predrasude.

Ali svaki put kad bih došla kod Ivana, osjećala sam se sve manje svoja. Njegova sestra Petra mi je jednom, dok smo prale suđe, šapnula: “Znaš, moj brat je mogao naći neku finu curu iz kvarta. Šta će mu ti tvoji običaji?” Nisam joj odgovorila. Samo sam stisnula zube i nastavila ribati tanjure, osjećajući miris običnog sapuna pod prstima. Taj miris me uvijek vraćao u djetinjstvo, u kuću moje nane u Zenici, gdje su svi bili svoji i gdje nikad nisam morala glumiti.

S vremenom, Ivan je postajao sve udaljeniji. Više nije pričao o našim planovima, o putovanju u Prag, o zajedničkom stanu. Sve se svelo na to da udovoljimo njegovoj obitelji. “Možda bi mogla naučiti praviti pitu? Moja mama bi se obradovala,” govorio je. Ja sam pokušavala, ali nikad nije bilo dovoljno dobro.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga gdje ćemo slaviti Bajram, sjela sam na balkon i zaplakala. Moja prijateljica Mirela me nazvala. “Lejla, zašto to radiš sebi? Zaslužuješ nekoga tko će te voljeti baš takvu kakva jesi.”

Te noći sam donijela odluku. Sljedeći dan sam pozvala Ivana na razgovor. “Ne mogu više ovako. Ne želim se udati za nekoga tko me ne može zaštititi ni pred vlastitom obitelji. Ne želim biti žena koja se svakog jutra budi s grčem u stomaku.”

Ivan je bio slomljen. “Ali volim te, Lejla. Zar to nije dovoljno?”

“Nije, Ivane. Ljubav nije dovoljna kad nema poštovanja, kad nema podrške. Ne mogu više živjeti između dva svijeta, stalno birati strane.”

Nakon što je otišao, ostala sam sama u stanu. Miris običnog sapuna još je lebdio u zraku. Oprala sam lice, pogledala se u ogledalo i prvi put nakon dugo vremena vidjela sebe — tužnu, ali slobodnu.

Moja mama je došla sutradan. Sjela je pored mene, zagrlila me i rekla: “Znam da boli, ali ponosna sam na tebe. Nisi izgubila ništa što je vrijedilo imati.”

Dani su prolazili, a ja sam polako učila živjeti sama sa sobom. Prijatelji su mi donosili kolače, vodili me na kafu, pričali viceve da me oraspolože. Počela sam raditi na sebi, upisala tečaj fotografije, putovala do Mostara i Splita, upoznavala nove ljude.

Jednog dana, dok sam šetala uz Neretvu, srela sam staricu koja mi je prodavala sapune na štandu. “Uzmi ovaj, mirisat će ti na dom,” rekla je s osmijehom. Uzela sam sapun, pomirisala ga i osjetila toplinu u grudima.

Možda ljubav nije ono što sam mislila da jest. Možda je ljubav kad naučiš voljeti sebe, kad prestaneš pristajati na manje nego što zaslužuješ. Možda je ljubav miris običnog sapuna koji te podsjeti tko si i odakle dolaziš.

Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam pustila Ivana? Ili sam tek tada pronašla pravu sebe? Što vi mislite — je li bolje ostati zbog ljubavi ili otići zbog sebe?