Samo Jednom Sam Te Zamolila, a Ti Nisi Razumio: Priča o Majci i Sinu Između Ljubavi i Gubitka
“Ne mogu više, mama! Dosta mi je tvojih zahtjeva!” Ivanove riječi odjeknule su kroz hodnik našeg stana u Novom Zagrebu kao udarac šakom u prsa. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći u ruci šalicu kave koju sam mu upravo skuhala, a ruke su mi drhtale. Pogledao me s onim pogledom kojeg sam se najviše bojala – pogledom punim prezira i umora.
“Samo sam te zamolila da ostaneš večeras doma, da ne ideš s društvom. Znaš da mi je teško sama…” prošaptala sam, ali on je već bio na vratima.
“Mama, imam svoj život! Ne možeš očekivati da ti budem sve!”
Vrata su zalupila. Zvuk je odzvanjao u meni satima. Sjedila sam na kauču, gledala u prazno i osjećala kako mi se srce raspada na komadiće. Sjetila sam se dana kad sam ga prvi put držala u naručju, kad je bio sav moj svijet. Nakon što me muž, Dragan, prevario s kolegicom iz firme i otišao živjeti u Osijek, Ivan i ja smo ostali sami. Sve sam dala za njega – radila dva posla, štedjela na sebi da njemu ništa ne fali. Nikad mu nisam prigovarala što je otac nestao iz njegovog života. Nikad nisam tražila ništa osim malo pažnje.
Ali sada, kad mi je najviše trebao, Ivan me odbacio kao staru krpu.
Tjedni su prolazili. Ivan se sve rjeđe javljao. U početku sam ga zvala svaki dan, slala poruke: “Jesi li dobro? Trebaš li nešto?” Odgovori su bili kratki, hladni. “Dobro sam.” “Ne treba mi ništa.” “Zauzet sam.” Počela sam osjećati kao da smetam vlastitom djetetu.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama za stolom, zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Sanja iz Sarajeva.
“Jasna, šta ti je? Čujem ti glas kroz poruke – nisi dobro. Hajde dođi kod mene na par dana.”
Nisam imala snage ni za putovanje ni za razgovor. “Ne mogu, Sanja. Ivan me ne želi vidjeti. Ne znam što sam pogriješila.”
Sanja je uzdahnula: “Djeca znaju biti sebična. Ali ti si mu majka. Ne smiješ zaboraviti tko si bez njega.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – mladost, prijatelje, ljubav. Sve za Ivana. A sada… sada nisam imala nikoga.
Sljedeći tjedan srela sam susjedu Milicu na stubištu.
“Jasna, nisi dobro. Šta se dešava?”
Pokušala sam se nasmiješiti: “Ma ništa, samo malo umora.”
Milica me pogledala onim toplim pogledom koji imaju samo žene koje su prošle kroz isto: “Znam kako je kad djeca odu svojim putem i zaborave na nas. Ali ne smiješ dopustiti da te to uništi. Hajde sutra na kavu kod mene.”
Pristala sam, više iz pristojnosti nego iz želje za društvom. Ali te kave su postale moj spas – razgovori o svakodnevnim sitnicama, smijeh zbog gluposti koje su radile naše mačke, ogovaranje novih stanara… Počela sam osjećati da ipak nisam potpuno sama.
Jednog dana, dok sam slagala stare slike, pronašla sam Ivanovu crtež iz vrtića – nas dvoje ispod velikog sunca. Suze su mi navrle na oči. Gdje je nestalo to dijete koje me voljelo najviše na svijetu?
Odlučila sam napisati pismo Ivanu. Pravo pismo, rukom napisano:
“Dragi Ivane,
Znam da si ljut na mene i da ti smetam. Znam da imaš svoj život i ne želim ti biti teret. Samo sam te jednom zamolila da ostaneš sa mnom kad mi je bilo teško. Možda nisam bila savršena majka, ali voljela sam te više od svega na svijetu. Ako ikad poželiš razgovarati ili doći kući – vrata su ti uvijek otvorena.
Tvoja mama”
Nisam dobila odgovor.
Prolazili su mjeseci. Naučila sam živjeti sama – otišla bih na tržnicu subotom ujutro, popila kavu s Milicom ili Sanjom preko videopoziva, čitala knjige koje nikad prije nisam stigla pročitati. Počela sam čak volontirati u lokalnoj knjižnici – pomagati djeci s lektirom.
Ali svaka večer bila je ista: sjedila bih sama u tišini i pitala se gdje sam pogriješila.
Jednog dana zazvonio je interfon. Srce mi je poskočilo – možda Ivan? Ali bio je to Dragan.
“Jasna… mogu li ući?”
Nisam ga vidjela godinama. Ostarjeli smo oboje; bore su mu iscrtavale lice.
“Šta hoćeš?” upitala sam hladno.
“Došao sam vidjeti kako si… Ivan mi se javio prošli tjedan. Kaže da si usamljena.”
Osjetila sam bijes i tugu istovremeno: “Sad si se sjetio? Kad si nas ostavio, nije te bilo briga ni za mene ni za njega!”
Dragan je sjeo za stol, pogleda spuštenog: “Znam da sam pogriješio. Ali Ivan… on ima problema na poslu, pod stresom je… Možda nije fer prema tebi, ali voli te na svoj način. Samo ne zna kako to pokazati.”
Nisam znala što reći.
Te večeri dobila sam poruku od Ivana:
“Mama… mogu doći sutra na ručak?”
Srce mi je stalo na trenutak pa počelo lupati kao ludo.
Sutradan sam kuhala njegov omiljeni grah s kobasicom i pitu od jabuka kao nekad dok je bio dijete. Kad je došao, izgledao je umorno i starije nego što bih željela priznati.
Sjeli smo za stol u tišini.
“Mama… žao mi je zbog onog dana… Nisam trebao tako reagirati. Samo… osjećam se izgubljeno otkad tata nije tu… a sad imam osjećaj da svi nešto očekuju od mene…”
Pogledala sam ga kroz suze: “Samo jednom sam te zamolila da ostaneš uz mene kad mi je bilo najteže… Nisam tražila ništa više nego malo tvog vremena.”
Ivan je spustio glavu: “Znam… Oprosti mi.”
Zagrlili smo se prvi put nakon dugo vremena.
Ali rana nije nestala preko noći. Naučila sam da ljubav nije uvijek dovoljna – ponekad moramo naučiti voljeti i sebe kad nas drugi zaborave.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi roditelji krivi što previše volimo svoju djecu? Ili su oni krivi što to ne znaju cijeniti dok nas ne izgube? Što vi mislite?