Moja snaha, moja sramota: Priča o ljubavi, ponosu i nerazumijevanju
“Jelena, pa zar ti je normalno da dijete ovako izgleda pred svima?” – izletjelo mi je prije nego što sam stigla zaustaviti vlastita usta. Stajala sam na rubu parka Maksimir, gledajući svoju unuku Leu kako sjedi na klupi, zamotana u debelu zimsku jaknu, vunenu kapu i čizme, dok su ostala djeca trčkarala u laganim majicama i sandalama. Sunce je peklo, bilo je skoro 25 stupnjeva. Majke su me gledale ispod oka, a neki su se već počeli smijuljiti.
Jelena je samo slegnula ramenima, kao da ne vidi ništa čudno. “Mama Marija, doktorica je rekla da Lea ima slab imunitet. Ne želim riskirati.”
Osjetila sam kako mi lice gori od srama. Znam da me svi gledaju – i one dvije susjede s Trešnjevke što uvijek sve znaju, i ona mlada mama s troje djece koja stalno nešto šapuće. Osjećala sam se kao da sam ja ta koja je obukla dijete kao za Sibir usred proljeća.
“Ali, Jelena, pa vidiš li ti ostalu djecu? Zar stvarno misliš da si pametnija od svih?”
Jelena me pogledala ravno u oči. “Marija, Lea je moje dijete. Ja odlučujem.”
U tom trenutku sam poželjela nestati. Nisam znala što više reći. Sjetila sam se svog sina Ivana – kako je uvijek bio tvrdoglav, ali nikad ovako. Kad sam ga kasnije nazvala, samo je uzdahnuo: “Mama, pusti Jelenu da radi kako misli da je najbolje.”
Ali kako da pustim? Otkad sam u mirovini, Lea mi je sve. Gledam je svaki dan, vodim je u park, pričam joj priče o svom djetinjstvu u Osijeku. Želim joj najbolje. Ali svaki put kad dođem po nju, Jelena ima neku novu ideju: danas ne smije jesti sladoled jer ‘hladnoća šteti grlu’, sutra ne smije na igralište jer ‘ima previše bakterija’. Djeca joj se rugaju, a ja osjećam kako se svi smiju meni.
Jednom sam čula kako jedna mama govori drugoj: “Vidi onu malu, jadna… Majka joj valjda misli da živi na Grenlandu.”
Navečer nisam mogla spavati. Muž Zvonko samo je odmahnuo rukom: “Pusti ih, Marija. To su njihova posla.” Ali ja nisam mogla pustiti. Osjećala sam se odgovornom – kao da sam ja zakazala kao svekrva, kao žena, kao baka.
Sljedeći dan odlučila sam razgovarati s Jelenom. Pozvala sam je na kavu dok je Lea spavala.
“Jelena,” počela sam tiho, “znam da ti želiš najbolje za Leu. Ali ljudi pričaju… Djeca joj se rugaju…”
Jelena me pogledala umorno. “Znam što ljudi govore. Ali znaš li ti kako je meni? Svaki put kad Lea zakašlje, ja ne spavam cijelu noć. Bojim se da će opet završiti u bolnici kao prošle zime.”
Osjetila sam knedlu u grlu. Sjetila sam se one zime kad smo svi plakali pred bolničkim vratima dok su joj davali infuziju.
“Ali ne možeš je držati pod staklenim zvonom cijeli život…”
“Možda ne mogu,” rekla je Jelena tiho, “ali pokušavam biti dobra majka. I stalno imam osjećaj da svi misle da nisam dovoljno dobra.”
Nisam znala što reći. Po prvi put sam vidjela Jelenu ne kao tvrdoglavu snahu, nego kao ženu koja se boji za svoje dijete.
Ali problemi nisu nestali. Svaki dan novi komentari, nova ogovaranja. Jednom me čak susjeda Ana pitala: “Marija, pa što ti snaha radi od djeteta? Zar ne možeš ti nešto poduzeti?”
Počela sam izbjegavati parkove i druženja. Osjećala sam se zarobljeno između dvije vatre – želje da zaštitim unuku i potrebe da poštujem odluke svoje snahe.
Jednog dana Lea mi je prišla i šapnula: “Bako, mogu li danas skinuti kapu? Svi mi se smiju…”
Pogledala sam Jelenu. Vidjela sam suze u njezinim očima.
“Možeš, ljubavi,” rekla je tiho.
Te večeri dugo sam razmišljala o svemu. O tome koliko nas strah može natjerati na pogrešne odluke. O tome koliko je teško biti majka danas – pod pritiskom društva, obitelji, interneta…
I pitam vas – gdje završava briga, a počinje miješanje? Jesam li ja loša svekrva jer želim najbolje za svoju unuku ili loša žena jer ne poštujem odluke svoje snahe?
Možda nikad neću znati pravi odgovor. Ali znam jedno – ljubav nije uvijek jednostavna.
Što biste vi učinili na mom mjestu? Gdje biste povukli crtu između brige i poštovanja tuđih odluka?