Ispod površine: Istina na tramvajskoj stanici
“Gospođo, oprostite… Moram vam nešto reći. Već pola godine sam u vezi s vašim mužem.”
Nisam odmah shvatila što sam čula. Stajala sam na tramvajskoj stanici s vrećicama punim krumpira i kopra, hladnoća mi se uvukla pod jaknu, a tramvaji su brujali kao i svakog utorka. Žena je stajala preblizu, mirisala je na skupi parfem koji me podsjetio na nešto iz mladosti, možda na onu tetku iz Zagreba koja je uvijek dolazila s poklonima iz Trsta. Pogledala sam je – crna kosa, crveni ruž, oči koje nisu bježale.
“Molim?” uspjela sam izustiti, osjećajući kako mi srce lupa u grlu.
“Znam da je ovo grozno, ali više ne mogu šutjeti. On mi je rekao da će vam reći, ali…”
Nisam je više slušala. U glavi mi je odzvanjalo samo jedno ime: Dario. Moj Dario, otac naše dvije djevojčice, čovjek s kojim sam gradila život od studentskih dana u Sarajevu, kroz rat i izbjeglištvo, pa onda novi početak u Zagrebu. On? Ne, to nije moguće. Ili jest?
“Zašto mi to govorite?” upitala sam, glasom koji nije bio moj.
“Jer ga volim. I jer mislim da zaslužujete znati istinu.”
Okrenula sam se i otišla, ostavivši ženu i njezin parfem na stanici. Tramvaj je prošao, a ja sam stajala na kiši, nesposobna pomaknuti se. U glavi su mi se vrtjele slike: Dario kako popravlja bicikl našoj Lani, Dario koji kasni s posla jer “ima sastanak”, Dario koji mi donosi cvijeće bez razloga. Ili možda s razlogom?
Kod kuće sam sjela za kuhinjski stol i gledala u zid. Lana i Emina su crtale nešto u dnevnom boravku. Njihov smijeh bio je jedina stvar koja me držala na površini.
Navečer, kad je Dario došao kući, pogledala sam ga kao stranca. Skinuo je kaput, poljubio me u obraz, a ja sam osjetila miris parfema – ne njegovog, nego onog s tramvajske stanice.
“Kako je bilo na poslu?” pitala sam, pokušavajući zvučati normalno.
“Ma isto kao uvijek. Šef opet poludio zbog nekih izvještaja. Umoran sam k’o pas.”
Gledala sam ga kako sjeda za stol, uzima tanjur sarme koju sam grijala satima. Ruke su mu drhtale dok je rezao meso.
“Dario… Jesi li mi vjeran?”
Zastao je s vilicom u zraku. Pogledao me ravno u oči.
“Što ti je sad? Naravno da jesam. Što ti pada na pamet?”
“Danas mi je prišla žena. Rekla je da je s tobom već pola godine.”
Tišina. Samo sat na zidu i Lana koja viče iz sobe: “Mama, gdje su mi flomasteri?”
Dario je spustio vilicu. Lice mu je problijedjelo.
“To je neka glupa šala. Tko ti je to rekao?”
“Rekla mi je svoje ime. Ivana. Crna kosa, crveni ruž… Zna sve o tebi. O meni. O našoj djeci.”
Dario je ustao od stola, prošao rukom kroz kosu.
“Nije to ništa ozbiljno… Bila je to greška… Nisam htio da saznaš ovako…”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve što smo gradili – naši snovi o kući na moru, o mirnoj starosti – pretvorilo se u prah.
Te noći nisam spavala. Dario je ležao pored mene, ali između nas bio je zid od tišine i neizrečenih riječi. Ujutro sam gledala kako pije kavu, kako izbjegava moj pogled.
“Što ćemo sad?” upitala sam.
“Ne znam”, rekao je tiho. “Ne želim izgubiti tebe ni djecu. Ali ne mogu više lagati.”
Sljedećih dana živjeli smo kao duhovi. Djeca su osjećala napetost, Lana me pitala zašto tata više ne dolazi po nju u vrtić. Emina je počela mokriti u krevet.
Moja sestra Mirela došla je jednog popodneva bez najave.
“Što ti je? Izgledaš kao da si vidjela duha.”
Ispričala sam joj sve kroz suze.
“Slušaj me dobro, Jasmina”, rekla je odlučno. “Nisi ti kriva što je on budala. Ali moraš misliti na sebe i na cure. Ako ga voliš, probaj oprostiti – ali samo ako on to zaslužuje. Ako ne… znaš da imaš mene i mamu. Nećeš biti sama.”
Te riječi su mi dale snagu da razgovaram s Darijem iskreno, bez straha.
“Dario, možeš li mi obećati da ćeš prekinuti s njom? Da ćeš biti iskren prema meni?”
Pogledao me slomljeno.
“Mogu pokušati… Ali ne znam hoću li uspjeti odmah. Previše sam toga zabrljao.”
Tada sam shvatila – ljubav nije uvijek dovoljna da spasi brak. Povjerenje se teško vraća kad jednom nestane.
Prošli su tjedni u kojima smo pokušavali razgovarati, išli smo i kod bračnog savjetnika u Dom zdravlja na Knežiji, ali svaki put kad bi zazvonio njegov mobitel, srce bi mi preskočilo od straha.
Jedne večeri Lana me zagrlila i šapnula: “Mama, nemoj plakati više… Tata će opet biti dobar.” Nisam imala snage reći joj istinu.
Sada sjedim sama u kuhinji, gledam kroz prozor kako kiša pere ulice Zagreba i pitam se: Je li bolje ostati zbog djece ili otići zbog sebe? Može li se povjerenje ikada vratiti kad jednom pukne kao staklo?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li oprost slabost ili hrabrost?