Jedno rečenica doktora koja je razbila moj brak – i spasila mi život
“Gospođo Ivana, ako nastavite ovako, nećete dočekati iduću zimu.” Te riječi doktora Kovačevića odzvanjale su mi u ušima dok sam sjedila na rubu bolničkog kreveta, stisnutih šaka i suznih očiju. Srce mi je tuklo kao ludo, a u glavi mi se vrtjela samo jedna misao: kako ću ovo reći Davoru?
Davor i ja smo uvijek bili poznati po tome što volimo dobro pojesti. Naši prijatelji su nas zvali “gastronomski tandem”. Nedjelje su bile rezervirane za roštilj kod njegovih roditelja u Samoboru ili moju sarmu, koju je cijela njegova porodica obožavala. Hrana je bila naš jezik ljubavi, naš bijeg od svakodnevnih briga, ali i način na koji smo izbjegavali razgovarati o stvarnim problemima. Nikad nisam mislila da će upravo to postati naš najveći neprijatelj.
Kad sam mu napokon rekla što mi je doktor rekao, Davor je samo odmahnuo rukom. “Ma daj, Ivana, opet ti tvoje drame. Svi imamo malo visok tlak, pa što? Život je kratak, treba uživati!”
“Ali Davor, nije samo tlak. Imam masnu jetru, šećer mi je na granici dijabetesa… Rekao je da moram smršaviti najmanje dvadeset kila i potpuno promijeniti način života!”
“Pa dobro, smršavit ćeš. Ali nemoj sad zbog toga praviti paniku. Znaš da mama dolazi sutra s kolačima. Nećeš valjda nju odbiti?”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam znala što me više boli – strah od bolesti ili njegova nezainteresiranost. Te noći nisam mogla spavati. U glavi sam vodila razgovore s njim, s mamom, sa sestrom Anom koja mi je uvijek govorila da pretjerujem sa svime, pa i s ljubavlju prema hrani.
Sljedećih tjedana pokušavala sam se držati dijete koju mi je doktor preporučio. Kuhala sam povrtne juhe, izbacila kruh i slatkiše, ali Davor nije htio ni čuti za promjene. Svaki put kad bi došao kući s burekom ili ćevapima iz pekare, osjećala sam se kao da me namjerno provocira.
“Ivana, ne možeš očekivati da cijela kuća pati zbog tvojih problema!” vikao bi kad bih ga zamolila da barem predamnom ne jede čokoladu.
“Ne tražim da patiš, samo da me podržiš! Zar ti nije stalo do mene?”
“Stalo mi je, ali ne mogu živjeti na salati!”
Počeli smo se udaljavati. Više nismo zajedno gledali filmove navečer jer bi on grickao čips, a ja bih sjedila u drugoj sobi s jabukom u ruci. Njegova mama me počela gledati ispod oka kad bih odbila njezine kolače. “Što ti sad glumiš? Prije si bila prava žena, sad si ko neka Amerikanka na dijeti!” rekla mi je jednom prilikom.
Moja sestra Ana pokušavala me tješiti: “Znam da ti nije lako, ali moraš misliti na sebe. Ako on ne želi pomoći, to je njegov problem.” Ali kako da mislim na sebe kad svi očekuju da budem ona stara Ivana – vesela, uvijek spremna za šalu i tanjur pun hrane?
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko hrane, Davor je otišao kod prijatelja i nije se vratio do jutra. Sjela sam za kuhinjski stol i gledala stare slike – nas dvoje na moru u Makarskoj, na svadbi kod njegove sestre Mirele, na pikniku kod Une. Na svakoj slici osmijeh od uha do uha i tanjur pun hrane ispred nas.
Shvatila sam da smo cijeli naš odnos gradili oko hrane jer nismo znali razgovarati o stvarnim osjećajima. Nikad nismo pričali o strahovima, o tome što nas boli ili što želimo od života. Hrana nam je bila štit od svega što nismo htjeli priznati – ni sebi ni jedno drugome.
Kad sam mu napokon rekla da više ne mogu tako dalje, gledao me kao da sam mu upravo rekla da ga više ne volim.
“Znači, zbog dijete ćeš uništiti naš brak?”
“Ne zbog dijete. Zbog toga što ti ne želiš ni pokušati razumjeti kroz što prolazim. Zbog toga što biram sebe prvi put u životu.”
Nakon toga uslijedili su tjedni šutnje, hladnih pogleda i sitnih osveta – on bi naručio pizzu za večeru i pojeo je predamnom bez riječi; ja bih zaključavala vrata spavaće sobe i plakala do jutra.
Na kraju sam spakirala stvari i otišla kod Ane. Mama je plakala kad sam joj rekla da se razvodim. “Ivana, zar ne možeš malo popustiti? Svi imamo probleme, ali obitelj je svetinja!”
“Mama, obitelj nije svetinja ako te uništava iznutra.”
Trebalo mi je mjesecima da ponovno prohodam gradom bez srama i osjećaja krivnje. Ljudi su šaputali iza leđa – “Vidi Ivane, smršavila je pola sebe otkad se rastavila!” – ali ja sam prvi put osjećala ponos.
Danas jedem zdravo jer volim svoje tijelo i želim živjeti još puno godina. Ponekad me zaboli kad vidim Davora u gradu s novom djevojkom – ona je vesela, puna života i uvijek ima kolač u ruci. Možda će on s njom biti sretniji nego sa mnom.
Ali ja sam napokon naučila birati sebe. I pitam vas: koliko nas živi tuđe živote samo zato što se bojimo biti sami? Koliko nas žrtvuje zdravlje zbog tuđih očekivanja?