Kad dom nestane: Priča jednog oca iz Sarajeva

“Tata, gdje ćemo večeras spavati?” upitala me Lejla, držeći brata za ruku dok su stajali na pločniku ispred zgrade koja je još mirisala na dim i vlagu. Pogledao sam prema prozoru našeg stana, sada crnog i praznog, dok su vatrogasci još uvijek polijevali zadnje žarište. U grudima mi je gorjelo više nego što je gorjelo u toj kuhinji prije sat vremena.

“Ne znam, dušo… Ali bit ćemo zajedno, to je najvažnije,” odgovorio sam, pokušavajući sakriti drhtaj u glasu. Nisam znao ni gdje ni kako. Samo sam znao da više nemam ništa osim njih dvoje.

Sve se dogodilo u trenu. Kratki spoj, iskrica, plamen koji je progutao sve što smo imali. Moja supruga Amra nas je napustila prije dvije godine, a sada sam ostao bez doma. U Sarajevu, gradu gdje svi sve znaju, ali rijetko ko pita kako si zaista, osjećao sam se potpuno sam.

Prva noć provela se kod komšije Senada. Njegova žena Azra donijela nam je čaj i stare pidžame. Lejla je plakala tiho pod dekom, a Adnan je zaspao u mom naručju. Ja nisam mogao sklopiti oka. U glavi su mi se vrtjela pitanja: Kako ću platiti stanarinu? Ko će mi pomoći? Hoće li mi socijalna služba uzeti djecu?

Sljedećih dana počela je borba s birokracijom. “Gospodine Hadžić, morate donijeti potvrdu o vlasništvu, izvod iz zemljišnih knjiga i potvrdu o primanjima,” govorila je službenica bez trunke suosjećanja. “Ali gospođo, sve mi je izgorjelo!” odgovorio sam očajno. Slegnula je ramenima: “Pravila su pravila.”

U međuvremenu, rodbina se podijelila. Moj brat Emir mi je zamjerio što nisam bolje pazio na instalacije. “Uvijek si bio nemaran! Da si slušao oca, sad ne bi bio na ulici!” vikao je preko telefona. Sestra Mirela je ponudila da djeca prespavaju kod nje, ali nije imala mjesta za mene. “Znaš da moj muž ne voli gužvu…”

Najviše me boljelo što su djeca osjećala moju nemoć. Lejla je prestala pričati u školi, a Adnan se svako jutro budio s pitanjem: “Tata, kad ćemo opet imati svoj stan?”

Jednog dana, dok sam čekao u redu za socijalnu pomoć, prišao mi je stariji čovjek. “Ti si onaj što mu je stan izgorio?” pitao me tiho. Klimnuo sam glavom. “Znaš, i meni je jednom sve nestalo u ratu. Ali ljudi su mi pomogli. Evo, uzmi ovo – nije puno, ali možda ti zatreba.” Gurnuo mi je novčanicu od 50 maraka u ruku i nestao prije nego što sam stigao zahvaliti.

Taj čin dobrote bio je prva iskra nade nakon dugo vremena. Počeli su pristizati paketi hrane iz škole, žene iz komšiluka su skupljale odjeću za djecu. Jedne večeri, dok smo sjedili na podu Senadove dnevne sobe, Lejla me pogledala i rekla: “Tata, možda nemamo kuću, ali imamo ljude koji nas vole.”

Ipak, nije sve išlo glatko. Socijalna radnica me upozorila da ako ne pronađem smještaj do kraja mjeseca, djeca bi mogla biti privremeno smještena kod udomitelja. Taj strah me proganjao danima. Počeo sam raditi dodatno na građevini – ruke su mi bile krvave i ispucale od betona i hladnoće.

Jedne noći, dok sam kasno dolazio kući, sreo sam komšinicu Sabinu na stepenicama. “Čula sam šta ti se desilo… Znaš li da ima jedan prazan stan kod moje tetke? Nije luksuzan, ali suh je i topao. Možda bi mogla iznajmiti za sitno dok se ne snađeš?”

Nisam mogao vjerovati – nakon svega što sam prošao, konačno se ukazalo svjetlo na kraju tunela. Sutradan sam otišao pogledati stan – mali, s vlagom na zidovima i starim namještajem, ali bio je naš.

Prva noć u novom stanu bila je tiha. Djeca su crtala srca po zamagljenim prozorima. Ja sam sjedio na podu i gledao ih – shvatio sam da dom nije mjesto nego ljudi koje voliš.

Nekoliko mjeseci kasnije život se polako vraćao u normalu. Djeca su opet bila nasmijana, ja sam radio dva posla i štedio svaku marku da popravim ono što se može popraviti.

Ponekad se pitam: Da li smo jači kad izgubimo sve ili kad shvatimo koliko toga zapravo imamo? Šta biste vi uradili da vam dom nestane preko noći?