Bježanje iz sjene: Priča o krivnji, bijegu i potrazi za vlastitim glasom
“Ivana! Jesi li ti normalna? Opet si pobjegla u sobu dok ja sama čistim nakon njega!” Majčin glas parao je tišinu našeg malog stana u Novom Zagrebu. Stajala sam u hodniku, stisnutih šaka, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Moj brat Filip, godinu dana mlađi, ležao je u dnevnoj sobi, blijed i iscrpljen od još jednog napada epilepsije. Mama je bila crvena u licu, a oči su joj gorjele od bijesa i umora.
“Mama, ja sam učila… Imam maturu za tjedan dana. Ne mogu sve sama…” promucala sam, ali ona me prekinula.
“Ti nikad ne možeš ništa! Samo misliš na sebe! Da nisi takva sebična, možda Filip ne bi bio bolestan!”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Nisam znala kako da joj objasnim da nisam kriva što je Filip bolestan. Nisam znala kako da joj kažem da me boli svaki njegov napad, da me boli svaki njezin pogled pun razočaranja. Ali nisam imala snage za još jednu svađu. Povukla sam se u svoju sobu, zatvorila vrata i pustila suze da teku.
Tako je bilo svaki dan. Mama je radila dvije smjene u bolnici, a kad bi došla kući, istresala bi sav umor i frustraciju na mene. Otac nas je napustio kad sam imala deset godina. Nikad nije pitao za mene, ni za Filipa. Ostale smo same, mama, brat i ja, u stanu koji je mirisao na lijekove i neizrečene riječi.
S vremenom sam naučila kako biti nevidljiva. U školi sam bila odlična učenica, ali kod kuće to nije značilo ništa. “Ocjene te neće nahraniti!” vikala bi mama kad bih joj pokazala svjedodžbu. “Bolje bi bilo da opereš Filipu kosu ili mu skuhaš juhu!” Nikad nije bilo dovoljno. Nikad nisam bila dovoljno dobra.
Najgore su bile poruke koje mi je slala kad bi bila na poslu. “Nadam se da ćeš jednom osjetiti što znači biti beskoristan kao što si ti!” ili “Da te nema, možda bi Filip bio zdrav!”. Jednom mi je napisala: “Zaslužila si da te nema!”. Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje, kao rana koja nikad ne zarasta.
Nakon mature, znala sam da ne mogu više. Spakirala sam torbu, uzela nešto novca koji sam štedjela od džeparca i otišla. Napisala sam mami poruku: “Odlazim. Ne mogu više živjeti s tobom. Volim Filipa, ali ne mogu biti tvoj krivac cijeli život.” Nisam čekala odgovor. Izašla sam iz stana, zatvorila vrata i prvi put udahnula zrak bez težine na prsima.
Prvih dana sam spavala kod prijateljice Lejle u Dubravi. Njezina mama me gledala s tugom, ali nije pitala previše. “Znaš, Ivana, nisi ti kriva za sve što se događa kod kuće,” rekla mi je jedne večeri dok smo pile čaj. “Tvoja mama je slomljena, ali to ne znači da ima pravo lomiti tebe.”
Tražila sam posao, upisala faks na Filozofskom, radila u kafiću na Kvatriću. Svaki dan sam se pitala jesam li pogriješila. Filip mi je slao poruke: “Nedostaješ mi. Mama je još ljuća otkad te nema.” Srce mi se kidalo, ali nisam imala snage vratiti se. Nisam mogla opet biti vreća za udaranje.
Jedne večeri, dok sam brisala stolove u kafiću, zazvonio mi je mobitel. Bila je to mama. Nisam se javljala mjesecima. Ruke su mi drhtale dok sam pritisnula zeleno.
“Ivana?” Glas joj je bio promukao, slomljen.
“Što je?” upitala sam tiho.
“Filip je opet imao napad. U bolnici je. Ne znam što da radim…”
Osjetila sam kako mi se sve vraća – krivnja, tuga, bijes. “Mama, ja nisam doktor. Ja sam samo tvoja kćer.”
Zašutjela je. “Znam… Znam da sam bila grozna prema tebi. Ali ne znam drugačije. Bojim se.”
Suze su mi krenule niz lice. “I ja se bojim, mama. Cijeli život se bojim. Ali ne mogu više biti tvoj krivac. Ne mogu više živjeti za tuđu bol.”
Nakon tog razgovora, počele smo se povremeno čuti. Nije bilo lako. Mama je i dalje imala ispade, ali ponekad bi me pitala kako sam na faksu, jesam li jela, treba li mi novac. Filip je bio bolje, ali bolest nije nestala.
Ponekad se pitam jesam li imala pravo otići. Je li bijeg kukavičluk ili hrabrost? Je li moguće oprostiti nekome tko ti poželi smrt, samo zato što ne može podnijeti vlastitu bol?
Možda vi znate odgovor bolje od mene. Gdje završava odgovornost prema obitelji, a počinje odgovornost prema sebi? Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje kad jednom pukne?