Neću Dopustiti da Moja Majka Pretvori Moj Život u Noćnu Moru: Vjerujem da Mogu Sama Sve Izdržati
“Ne dolazi u obzir, Mirela! Sama si birala, sama se sada snalazi!” Majčin glas odzvanjao je kroz stan, oštar kao nož. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći svog trogodišnjeg sina Adnana u naručju, dok su mi ruke drhtale. U očima mi je gorjela mješavina srama, bijesa i očaja. Nisam tražila mnogo – samo da ga pričuva dok odem na razgovor za posao. Ali moja majka, Jasna, nije popuštala.
“Mama, molim te… Znaš da nemam nikoga drugog. Samo ovaj put, dok ne stanem na noge.”
Okrenula je glavu, gledajući kroz prozor kao da sam duh. “Nisi ti mene slušala kad sam ti govorila da ne žuriš s tim brakom. Sad vidiš. Ja sam trpjela tvog oca radi vas djece. Ti nisi mogla ni pokušati spasiti svoju porodicu.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Sjećanja su navirala – noći kad sam kao djevojčica slušala njihove svađe, kad sam gledala oca kako razbija tanjire i majku kako šuti, stegnutih usana, ponosna na svoje žrtve. Nikad nije otišla, nikad nije priznala da je slomljena. Uvijek je govorila: “Žena mora izdržati radi djece.”
Ali ja nisam mogla. Nisam htjela da Adnan raste u kući punoj vike, straha i šutnje. Kad me Emir prvi put udario, znala sam da je kraj. Nisam htjela biti nova Jasna.
Ali sada, kad stojim pred njom, osjećam se kao izdajica. Kao da sam razočarala sve žene prije sebe.
“Mama, nije sve crno-bijelo… Emir nije bio dobar prema meni. Znaš ti to.”
“Znam ja samo da si ti sada sama i da ja nisam dužna ispravljati tvoje greške!”
Adnan je počeo plakati. Spustila sam ga na pod, pokušavajući ga umiriti. U meni se lomilo – želja da vrištim na majku i potreba da joj dokažem da nisam slaba.
Te večeri sam sjedila na podu svoje male kuhinje u Novom Zagrebu, gledajući u praznu šalicu kave. Telefon je bio tih. Nitko nije zvao, nitko nije pitao kako sam. Sestre su mi davno otišle u Njemačku – one su uvijek bile majčine miljenice jer su šutjele i trpile. Ja sam uvijek bila ona koja pita, koja se buni.
Sutradan sam povela Adnana sa sobom na razgovor za posao u jednoj maloj pekari kod Kvaternikovog trga. Vlasnica, gospođa Ružica, pogledala me s razumijevanjem kad je vidjela dijete.
“Znam kako ti je, draga moja,” rekla je tiho dok je Adnan crtao po papiru na stolu. “I ja sam prošla pakao s mužem. Ali znaš šta? Nije sramota otići kad više ne možeš disati. Sramota je ostati i umrijeti iznutra.”
Te riječi su mi grijale srce danima.
Posao sam dobila – pola radnog vremena, ali dovoljno za početak. Svakog jutra vodila sam Adnana u vrtić, a popodne ga vodila kući kroz park, gdje smo jeli kifle koje bih donijela iz pekare.
Majka me nije zvala mjesecima. Ponekad bih joj poslala poruku sa slikom Adnana – nikad nije odgovorila.
Jednog dana, dok smo sjedili na klupi u parku Maksimir, prišla mi je susjeda Senada.
“Mirela, tvoja mama priča po zgradi da si ti kriva za sve… Da si sebična…”
Osjetila sam kako me boli ta riječ – sebična. Zar je sebično željeti mir? Zar je sebično željeti bolje za svoje dijete?
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale majčine riječi: “Ja sam trpjela radi vas.” Je li to bila ljubav ili strah? Je li žrtva uvijek vrlina?
Nakon nekoliko mjeseci, Adnan je dobio temperaturu od 39°C. Panika me uhvatila – nisam imala nikoga kome bih ga ostavila dok idem po lijekove. Zvala sam Jasnu.
“Mama… molim te… Adnan je bolestan… Samo pola sata…”
S druge strane tišina.
“Nauči se sama snalaziti,” rekla je hladno i spustila slušalicu.
Tada sam prvi put osjetila pravi bijes prema njoj – ne zbog toga što me odbija, nego zbog toga što me cijeli život učila da ljubav znači patnju.
Te večeri sam sjela uz Adnanov krevet i gledala ga kako spava. Obećala sam sebi: Nikada ga neću učiti da mora trpjeti zbog drugih. Nikada mu neću reći da ljubav boli.
Prošlo je godinu dana otkako sam otišla od Emira. Naučila sam kuhati s malo novca, naučila sam popravljati slavinu i mijenjati žarulje. Naučila sam tražiti pomoć od prijatelja – od ljudi koji nisu krv, ali su srce.
Jednog dana srela sam Jasnu na tržnici Dolac. Pogledala me ispod oka.
“Vidim da si još živa,” rekla je podrugljivo.
“Jesam,” odgovorila sam mirno. “I bolje nego ikad.” Nisam više osjećala potrebu da joj se pravdam.
Navečer sam gledala Adnana kako slaže kocke na podu i pitala se: Hoću li mu ikada moći objasniti zašto baka ne dolazi? Hoće li me jednog dana kriviti što nema obitelj kakvu drugi imaju?
Ali znam jedno: Prekinula sam lanac šutnje i žrtvovanja koji se prenosio generacijama žena u mojoj obitelji.
Ponekad se pitam – jesam li pogriješila što nisam ostala? Jesam li sebična što biram mir umjesto patnje?
Šta vi mislite – je li hrabrost otići ili ostati? Je li ljubav žrtva ili sloboda?