Moja svekrva, njena pravila i ja: Kako sam skoro izgubila sebe u tuđoj kući
“Jesi li opet zakasnila s ručkom, Ivana?” njezin glas odzvanjao je kroz hodnik kao sirena za uzbunu. Stajala sam na pragu kuhinje, s ključevima još u ruci, dok su mi obrazi gorjeli od srama. “Znaš da se kod mene jede u 13:00. Ne u 13:05, ne u 13:10. Ako ne možeš poštovati pravila ove kuće, možda bi trebala razmisliti gdje ti je mjesto.”
Tako je počeo još jedan dan u kući moje svekrve, Milene. Kad sam se udala za Darija, nisam ni slutila da će naš zajednički život započeti pod njezinim krovom. “Samo dok ne skupite za svoj stan,” govorila je, ali mjeseci su se pretvorili u godine, a ja sam svaki dan osjećala kako nestajem.
Milena je bila žena od čelika. Udovica već deset godina, navikla da sve drži pod kontrolom: od rasporeda ručka do načina na koji se slažu tanjuri u perilici. “Ovdje nema mjesta za nered, ni u kući ni u životu,” često bi govorila, gledajući me ispod obrva dok bih pokušavala ostaviti šalicu kave na stolu bez podmetača.
Dario je bio njezin ponos i dika. “Moj sin nikad nije nosio neispeglanu košulju dok nije upoznao tebe,” znala bi mi dobaciti, a on bi samo slegnuo ramenima i povukao se pred televizor. Nisam ga krivila – i on je bio njezina žrtva, samo što je naučio preživljavati šutnjom.
Najgore su bile nedjelje. Nedjeljni ručak kod Milene bio je svetinja. Sve mora biti savršeno: juha bez masnoće, meso mekano kao duša, salata svježa kao jutro na Plitvicama. Jednom sam zaboravila kupiti peršin. Nikad nisam zaboravila njezin pogled tog dana – kao da sam izdala cijelu obitelj.
“Ivana, nisi valjda mislila da ćeš ovdje raditi po svom? Ovdje se zna red!”
Ponekad bih se povukla u sobu koju smo Dario i ja dijelili – jedini kutak koji sam mogla nazvati svojim. Sjedila bih na krevetu i gledala kroz prozor na dvorište gdje su cvjetale Milenine ruže, savršeno podrezane, bez ijednog trna na vidiku. Pitala sam se gdje su moji trnovi nestali.
Moja mama bi me ponekad nazvala iz Osijeka. “Kako si, dijete?” pitala bi tiho, kao da zna da ne smije preglasno govoriti. “Dobro sam, mama,” lagala bih, jer nisam htjela da brine. Ali istina je bila da sam svaku večer plakala u jastuk, tiho, da nitko ne čuje.
Jednog dana, nakon što sam zaboravila izvaditi veš iz perilice na vrijeme, Milena je eksplodirala. “Ne mogu više! Ova kuća nije hotel! Ako ne znaš živjeti po pravilima, možda bi trebala otići svojoj mami!”
Dario je šutio. Samo je gledao u pod dok sam ja skupljala snagu da ne zaplačem pred njom. Te noći nisam spavala. Gledala sam Darija kako diše pored mene i pitala se voli li me dovoljno da me zaštiti.
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i sjela s njim za stol.
“Dario, ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom životu. Trebam tvoj glas, tvoju podršku. Ako ti nije stalo… možda stvarno trebam otići.”
Gledao me dugo, šutio još duže. “Ivana… znaš da volim mamu. Ali volim i tebe. Samo… ona je uvijek bila takva. Ne znam kako drugačije.”
“Znam da ti je teško,” rekla sam tiho. “Ali meni je još teže. Svaki dan gubim dio sebe ovdje.”
Tog dana odlučila sam nešto promijeniti. Počela sam tražiti posao – bilo kakav, samo da imam razlog izaći iz kuće i osjetiti slobodu. Prijavila sam se za rad u knjižari u centru Sarajeva – posao iz snova za nekoga tko voli knjige kao ja.
Kad sam dobila posao, Milena je prvi put ostala bez riječi.
“A tko će kuhati ručak? Tko će čistiti?”
“Svatko može pomoći,” rekla sam mirno, prvi put bez straha u glasu.
Dario je počeo ustajati ranije i pomagati oko doručka. Počeli smo zajedno planirati vikende izvan kuće – šetnje po Trebeviću, kava na Baščaršiji. Polako sam osjećala kako se vraćam sebi.
Milena nije bila sretna zbog promjena. Povukla se još više u svoj svijet pravila i reda, ali ja više nisam dopuštala da me to slomi.
Jedne večeri sjela sam sama na balkon s knjigom u ruci i šalicom čaja. Gledala sam svjetla grada i pitala se: Koliko nas živi tuđe živote iz straha od sukoba? Koliko nas šuti dok polako nestajemo?
Možda nikad neću imati savršenu svekrvu ni savršenu obiteljsku idilu iz filmova, ali barem znam – vrijedim dovoljno da se borim za sebe.
A vi? Jeste li ikada morali birati između mira u kući i mira u sebi?