„Odlazi iz mog života!” – Kako sam se oslobodila svekrve i napokon počela živjeti
“Jelena, opet nisi dobro pospremila suđe! Kako misliš da ćeš ikad biti prava žena mome Dami?” Glas svekrve, gospođe Milene, odjekivao je kroz stan u Novom Zagrebu kao hladan tuš. Stajala sam u kuhinji, ruke mi se tresle dok sam slagala tanjure, a Damir je sjedio za stolom, gledao u mobitel i šutio. U tom trenutku, osjećala sam se kao da me netko gura u kut iz kojeg nema izlaza.
Pet godina sam bila u tom kutu. Pet godina sam slušala kako nisam dovoljno dobra, kako nisam naučila kuhati kao ona, kako nisam dovoljno pažljiva prema njezinom sinu. “U Sarajevu bi ovako nešto bilo nezamislivo!” znala bi reći, podsjećajući me na svoje bosanske korijene i tradiciju koju sam, po njezinom mišljenju, sramotila svakim svojim postupkom.
Damir je bio moj svijet. Upoznali smo se na fakultetu u Zagrebu, zaljubili se na prvu, a vjenčali nakon dvije godine. Mislila sam da ćemo graditi svoj život, ali ubrzo nakon svadbe Milena je ostala udovica i preselila k nama. “Sine, ne mogu sama u onom stanu. Tvoja Jelena će razumjeti, ona je dobra cura,” govorila je Damiru dok sam ja gutala knedlu.
Na početku sam pokušavala biti ljubazna. Kuhala sam po njezinim receptima, išla s njom na tržnicu, slušala njezine savjete o odgoju djece koje još nismo imali. Ali svaki moj trud bio je nedovoljan. “Jelena, nisi ti kriva što te nisu naučili kako treba. Ali ja ću te naučiti!” govorila bi s osmijehom koji nije skrivao prezir.
S vremenom sam počela gubiti sebe. Prijateljice su me zvale na kavu, ali ja bih uvijek imala izgovor. “Ne mogu, Milena treba pomoć oko ručka.” Moja mama me pitala zašto sam tako umorna i tužna, a ja bih samo slegnula ramenima. Nisam imala snage priznati da se osjećam kao gost u vlastitom domu.
Jedne večeri, dok smo Damir i ja sjedili u dnevnoj sobi, skupila sam hrabrost i šapnula: “Dami, možemo li razgovarati?” Pogledao me preko naočala, umoran od posla i života. “Što je sad?”
“Ne mogu više ovako… Tvoja mama… Osjećam se kao da me nema. Kao da nisam tvoja žena nego njezina sluškinja.”
Damir je uzdahnuo. “Jelena, znaš da joj je teško otkad je tata umro. Samo joj treba vremena.”
“A meni? Meni ne treba ništa? Zar ja nisam tvoja obitelj?” Glas mi je zadrhtao.
Te noći nisam spavala. Milena je hrkala u susjednoj sobi, Damir se okrenuo na drugu stranu kreveta. Osjećala sam se sama kao nikad prije.
Sljedećih tjedana situacija je postajala sve gora. Milena je počela komentirati moj izgled: “Jelena, vidi ti te podočnjake! Da si trudna, već bi bila ljepša!” ili “Možda bi trebala manje raditi pa bi imala vremena za muža.” Svaki dan bio je nova borba.
Jednog popodneva došla sam kući ranije s posla i zatekla Milenu kako prekopava po mojim stvarima u spavaćoj sobi. “Što radite?!” viknula sam iznenađeno.
“Tražim čistu posteljinu za Damu. Ova tvoja nije dovoljno mekana,” odgovorila je hladno.
Tada mi je pukao film. “Dosta! Ovo je moj dom isto koliko i vaš! Ne možete mi stalno govoriti što da radim!”
Milena me pogledala s visoka: “Ako ti nešto smeta, razgovaraj sa svojim mužem. Ja sam ovdje zbog njega!”
Te večeri čekala sam Damira da dođe s posla. Sjedili smo za stolom, a ja sam mu rekla: “Ili ona ili ja. Više ne mogu ovako. Ako ti je važnije da tvoja mama bude sretna nego tvoja žena – reci odmah.”
Damir je šutio dugo, predugo. Onda je rekao: “Ne mogu je izbaciti na ulicu. To mi je majka.”
Osjetila sam kako mi srce puca na pola. Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod svoje mame u Dubravu. Plakala sam cijelu noć.
Sljedećih dana Damir me zvao, slao poruke: “Molim te, vrati se. Razgovarat ćemo svi zajedno.” Nisam odgovarala.
Nakon tjedan dana došao je pred vrata moje mame s buketom cvijeća i suzama u očima: “Jelena, shvatio sam… Ti si moja obitelj sada. Razgovarao sam s mamom – seli natrag u svoj stan u Sarajevu. Neće biti lako, ali moramo pokušati zbog nas.” Zagrlio me tako jako da mi se činilo da ću se raspasti.
Vratila sam se kući s osjećajem olakšanja i straha. Milena je otišla bez riječi pozdrava. Stan je bio tih prvi put nakon pet godina.
Danas, godinu dana kasnije, Damir i ja gradimo svoj život ispočetka. Ima dana kad se pitam jesam li bila previše oštra ili sebična, ali onda pogledam Damira i znam da smo napokon slobodni disati.
Ponekad se zapitam: Koliko žena još živi u sjeni tuđe volje? Koliko nas treba proći kroz pakao prije nego što shvatimo da imamo pravo na svoj mir?