Između dvije vatre: Kako sam birala između kćeri i očuha
“Ne možeš me natjerati da idem u dom!” povikao je očuh Ivo, tresući se od bijesa i nemoći, dok sam stajala na pragu njegove oronule kuće u selu gdje je vrijeme stalo još prije dvadeset godina. Kiša je lupkala po limenom krovu, a miris vlage i starosti uvlačio mi se pod kožu. Moja sedmogodišnja kći, Lana, stajala je iza mene, stisnutih usana, zureći u blatnjavu stazu.
“Ivo, molim te, ne mogu više sama. Lana me treba, a ti…” glas mi je zadrhtao, “ti si ovdje sam, nemaš nikoga osim mene.”
“Imam ovu kuću! Imam svoje kokoši, vrt… Neću među strance!”
Suze su mi navrle na oči. Otkad je mama umrla, Ivo je postao sve tvrdoglaviji, sve više zatvoren u svoj svijet. Bio je dobar čovjek, ali nije bio moj otac. Ipak, osjećala sam odgovornost prema njemu, kao da sam mu nešto dužna zbog svih onih godina kad je bio uz nas, kad je popravljao bicikl, kad je nosio drva, kad je mamu držao za ruku dok je umirala.
Ali sada, kad sam ostala sama s Lanom, sve je postalo preteško. Živimo u malom stanu u Zagrebu, jedva spajam kraj s krajem. Lana ima astmu, često je bolesna, a posao u trgovini mi ne ostavlja puno vremena. Svaki vikend putujem satima do sela, noseći vreće s hranom, lijekovima, čistom posteljinom. Ivo odbija svaku pomoć, ne želi ni čistačicu, ni susjede, ni mene. Samo svoju slobodu.
“Mama, kad ćemo kući?” Lana me povukla za rukav. “Smrdi ovdje.”
“Još malo, dušo. Moramo pomoći djedu.”
“Nije on moj djed!” Lana je šapnula, ali dovoljno glasno da Ivo čuje. On je okrenuo glavu, pogledao kroz prozor prema šljiviku.
Te noći nisam spavala. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, slušala kako Lana diše teško u snu, a Ivo hrče u svojoj sobi. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – mladost, snove, ljubav. Moj bivši muž, Dario, otišao je kad je Lana imala tri godine. Nije mogao podnijeti teret moje obitelji, ni moju stalnu brigu za mamu i Ivu. “Ti si uvijek između njih i mene,” rekao je jednom. “Nikad nećeš biti samo moja.”
Možda je bio u pravu. Nikad nisam znala reći ne. Nikad nisam znala izabrati sebe.
Sljedeće jutro, dok sam kuhala kavu, Ivo je došao do mene, poguren, ali još uvijek tvrdog pogleda.
“Ne moraš više dolaziti. Snaći ću se.”
“Ivo, ne mogu te ostaviti ovdje samog. Što ako padneš? Što ako ti pozli?”
“Ako mi je suđeno, nek’ bude. Neću u dom. Neću da me netko kupa, hrani, gleda kao staru budalu.”
Pogledala sam ga i prvi put vidjela strah u njegovim očima. Ne strah od smrti, nego od gubitka dostojanstva. Sjetila sam se svog djetinjstva, kako su moji roditelji brinuli o bakama i djedovima, kako su svi govorili da je sramota poslati nekoga u dom. “Obitelj je svetinja,” govorila je mama. “Ne ostavljaš svoje.”
Ali što kad više ne možeš? Što kad tvoje dijete pati jer si stalno umorna, nervozna, jer nemaš vremena za igru, za školu, za zagrljaj?
Te večeri, kad smo se vratile u Zagreb, Lana je imala napad astme. Dok sam trčala s njom u bolnicu, osjećala sam kako mi srce puca na pola. Nisam mogla biti na dva mjesta odjednom. Nisam mogla spasiti oboje.
Sljedećih tjedana pokušavala sam sve – razgovarala s Ivom, s liječnicima, s centrom za socijalnu skrb. Svi su mi rekli isto: “Ne možete ga prisiliti ako ne želi.” Susjeda Mara mi je šapnula: “Znaš, kad moj otac nije mogao više sam, morali smo ga odvesti. Plakao je danima. Ali sad kaže da mu je bolje nego što je mislio.”
Ali Ivo nije Mara. Ivo je ponos, tvrdoglavost, inat.
Jednog dana, dok sam slagala Lanine knjige za školu, zazvonio je telefon.
“Gospođo Ana? Ovdje policija iz sela. Vaš očuh je pronađen onesviješten u dvorištu. Hitna ga je odvezla u bolnicu.”
Sve se zamaglilo. Lana je plakala, ja sam plakala, a u meni se lomilo nešto što se više nije moglo popraviti.
U bolnici su rekli da je dehidrirao, da je slab, da više ne može sam. Ivo me gledao očima punim tuge i srama.
“Oprosti,” šapnuo je. “Nisam htio biti teret.”
“Nisi teret,” rekla sam kroz suze. “Ali ne mogu više sama.”
Na kraju smo morali donijeti odluku koju nitko nije htio izgovoriti. Ivo je otišao u dom. Prvih dana nije razgovarao ni s kim, odbijao hranu, gledao kroz prozor kao da čeka nekoga tko nikad neće doći.
Lana mi je jednom rekla: “Mama, sad si više sa mnom. Ali ti si tužna.”
Jesam li izabrala ispravno? Jesam li izdala čovjeka koji me odgajao? Ili sam napokon izabrala svoje dijete i sebe?
Ponekad se pitam – koliko možemo žrtvovati za obitelj prije nego što izgubimo sebe? I što biste vi učinili na mom mjestu?