Odluka na raskršću: Priča o zemlji, obitelji i ponosu
“Ivana, jesi li ti normalna? Tko danas odbija takve novce?” brat mi je vikao, lice mu crveno, ruke stisnute u šake. Stajala sam nasred blatnjavog dvorišta, s pogledom na oronulu kuću i prazne štale, dok su se oblaci nadvijali nad našim selom kao da i nebo osjeća težinu odluke koja je visila u zraku.
Majka je šutjela, gledala u pod, a otac je sjedio na klupi pod starom kruškom, šutke motajući cigaretu. Svi smo znali što znači ta ponuda – milijuni za našu zemlju, za polja koja su hranila generacije, za šumu gdje sam kao dijete brala jagode s bakom Ankom. Ali isto tako, svi smo znali da bi prodajom izgubili nešto što se ne može kupiti ni vratiti.
“Ivana, ne budi tvrdoglava. Znaš da nam treba novac. Pogledaj kuću, pogledaj nas!” brat Stjepan je nastavio, glas mu je drhtao, ali više od bijesa nego od tuge. “Sanja i ja želimo otići u Osijek, djeca bi imala bolji život. Ti si ionako uvijek bila vezana za ovo mjesto, ali ne možeš nas sve držati ovdje!”
Sanja, njegova žena, stajala je po strani, stiskala ruke i gledala me kao da sam joj najveći neprijatelj. Znam da joj nije lako, znam da sanja o stanu s toplom vodom i bez mirisa stajskog gnoja. Ali ja… ja nisam mogla zamisliti život bez mirisa zemlje nakon kiše, bez zvuka traktora u rano jutro, bez pogleda na zlatna polja pšenice koja se ljuljaju na vjetru.
Otac je konačno progovorio, tiho, ali odlučno: “Zemlja nije samo zemlja. To je krv naših predaka. S njom ide i ponos i sram. Ako je prodamo, što ostaje od nas?”
Majka je podigla pogled, oči su joj bile crvene. “A što ako ostanemo i svi propadnemo? Što ako se razbolimo, a nemamo za lijekove? Što ako djeca odu, a mi ostanemo sami? Ivana, ti si pametna cura, ali život nije bajka.”
Te noći nisam spavala. Slušala sam kišu kako udara po limenom krovu i razmišljala o svemu što bih mogla izgubiti – i o svemu što bih mogla dobiti. Sjećala sam se djedovih priča o ratu, o gladi, o tome kako je svaka brazda na ovom polju iskopana rukama koje su voljele i patile. Sjećala sam se kako me baka učila moliti za kišu kad bi suša prijetila usjevima. Sjećala sam se i kako sam kao djevojčica sanjala o velikom gradu, o svjetlima i asfaltu, ali svaki put kad bih otišla, srce bi mi ostalo ovdje.
Sljedećeg jutra, selo je već brujalo. Vijest o ponudi proširila se brže od požara. Susjeda Mara je došla na kavu, šapćući: “Ivana, nemoj biti luda. Svi bi dali sve za takvu priliku. Pogledaj nas, svi starimo, djeca nam odlaze. Ako vi prodate, možda će i drugi. Možda će selo napokon oživjeti.”
Ali što znači oživjeti ako nestane sve što nas čini onim što jesmo? Što znači napredak ako zaboravimo tko smo?
Brat je bio neumoljiv. Svaki dan je donosio nove argumente, nove prijetnje. “Ako ti ne potpišeš, ja ću tražiti sudsku diobu. Neću dozvoliti da mi uništiš život zbog nekih tvojih romantičnih gluposti!”
Otac je šutio, ali sam vidjela kako mu ruke drhte kad navečer zalijeva vrt. Majka je sve češće plakala. Ja sam se osjećala kao da me netko rasteže na dvije strane – između ljubavi prema obitelji i ljubavi prema zemlji.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, otac je iznenada ustao. “Dosta! Ova kuća je preživjela ratove, poplave, suše. Preživjet će i ovo. Ali ako se zbog novca okrenemo jedni protiv drugih, onda smo već izgubili. Ivana, odluka je tvoja. Ti si ostala ovdje kad su svi otišli. Ti znaš što ova zemlja znači.”
Osjetila sam težinu tih riječi kao kamen na prsima. Pogledala sam brata, vidjela sam u njegovim očima i bijes i strah. Pogledala sam majku, koja je šutke brisala suze. Pogledala sam kroz prozor, gdje su se polja gubila u magli.
Te noći sam otišla do djedovog groba. Kleknula sam na mokru zemlju i šaptala: “Djede, što bi ti učinio? Jesam li ja sebična ako želim ostati? Jesam li izdajica ako popustim?”
Vratila sam se kući s odgovorom koji nije bio ni jednostavan ni lak. Sutradan sam okupila obitelj. “Neću potpisati prodaju. Znam da vam je teško, znam da sanjate o boljem životu. Ali ova zemlja je sve što imamo. Ako je prodamo, više nikad nećemo biti isti. Ako želite otići, razumijem vas. Ali ja ostajem. I borit ću se za ovo mjesto, makar ostala sama.”
Brat je vikao, majka je plakala, otac je šutio. Ali u meni je bio mir kakav nisam osjetila godinama.
Danas, dok gledam kako sunce zalazi nad našim poljima, pitam se: Je li vrijedilo? Jesam li spasila obitelj ili je zauvijek razdvojila? Može li se ljubav prema zemlji mjeriti novcem? Što biste vi učinili na mom mjestu?