Kad ti sin postane stranac: Priča jedne majke iz Zagreba

Telefon je opet utihnuo. Gledam u ekran, kao da će se od pogleda upaliti i prikazati njegovo ime: Ivan. Nema poruke, nema propuštenog poziva. Samo tišina, ona gusta, teška tišina koja se uvukla u moj stan na Trešnjevci otkako je Ivan otišao živjeti s Anom.

Sjedim za kuhinjskim stolom, prstima prelazim po šalici kave, hladnoj već satima. U glavi mi odzvanja zadnji razgovor: “Mama, Ana misli da bih trebao biti malo samostalniji. Kaže da je vrijeme da ‘prekinem pupčanu vrpcu’.” Pogledao me tada, kao da traži odobrenje, ali i kao da se boji mog odgovora. “Znaš, mama, ne mogu stalno biti tvoj mali dečko.”

“Ivan, ja samo želim znati da si dobro. Da si sretan. Ne tražim ništa više,” prošaptala sam, ali on je već gledao u mobitel, nervozno tipkajući Ani poruku.

Od tada je prošlo mjesec dana. Niti jedan poziv. Niti jedna poruka. Prijateljica Ljiljana kaže da pretjerujem, da je to normalno, da djeca moraju odrasti. “Pusti ga, Dragice, vratit će se kad mu zatrebaš. Svi se vrate majci kad zagusti.” Ali što ako se ne vrati? Što ako sam ga izgubila?

Sjećam se dana kad sam ga prvi put ostavila u vrtiću. Plakao je, držao me za ruku, a ja sam mu obećala da ću uvijek biti tu. Da ga nikad neću ostaviti. Sad se pitam, jesam li ga previše voljela? Jesam li ga gušila svojom brigom? Ana je drugačija. Ona je moderna, samostalna, iz dobre obitelji s Jaruna. Njena majka radi u banci, otac ima firmu. Ivan je uvijek bio moj ponos, ali i moje utočište nakon što me muž napustio zbog druge žene. Možda sam previše toga stavila na njegova leđa.

Jedne večeri, skupila sam hrabrost i nazvala ga. Zvoni, zvoni, ali nitko se ne javlja. Nakon trećeg pokušaja, stiže poruka: “Mama, sad ne mogu pričati. Javit ću ti se kasnije.” Kasnije nikad ne dođe.

Počela sam pratiti njegov Facebook profil, gledati slike s Anom, s prijateljima, na izletima po Plitvicama, na moru u Vodicama. Smije se, izgleda sretno. A ja? Ja sjedim sama, gledam stare albume, slike s njegovog maturalca, s prve pričesti, s rođendana kad je poželio tortu u obliku Dinamovog grba.

Jednog dana, dok sam kupovala na placu, sretnem Aninu majku, Vesnu. “Dragice, kako ste? Ivan i Ana su baš sretni zajedno. Znaš, Ana ga malo gura da bude samostalniji, ali to je dobro za njega. Vi ste ga baš razmazili, ali sad je vrijeme da odraste.” Smiješi se, ali u očima joj vidim onu suptilnu nadmoć. Kao da mi želi reći: “Mi ćemo ga sad naučiti kako se živi.”

Vraćam se kući s vrećicom punom praznine. Navečer, dok perem suđe, čujem kako susjeda Marija viče na svog sina: “Dario, opet si zaboravio kupiti kruh!” Dario ima 35 godina i još uvijek živi s roditeljima. Možda sam trebala biti stroža, možda sam trebala pustiti Ivana da više griješi.

Jedne subote, odlučim otići do njih. Kupim kolač u slastičarni, obučem najbolju haljinu i krenem prema Novom Zagrebu. Srce mi lupa kao ludo. Kad sam stigla, Ana mi otvara vrata. “O, Dragice… Ivan je otišao s prijateljima na nogomet. Niste se dogovorili?” Pogledam je u oči, tražim trag suosjećanja, ali ona samo stoji, hladna i pristojna. “Hoćete kavu?” Sjedim u njihovom dnevnom boravku, gledam slike njih dvoje na zidu. Ana priča o poslu, o planovima za putovanje u Prag, o novom kauču koji su naručili. Ivan se ne javlja. Odlazim nakon pola sata, osjećam se kao gost u vlastitom životu.

Tjedni prolaze. Počinjem sanjati Ivana kao malog dječaka, kako me zove iz parka: “Mama, vidi me!” Budim se u suzama. Prijateljice mi savjetuju da nađem hobi, da idem na jogu, da putujem. Ali kako da putujem kad mi je srce ostalo kod njega?

Jednog dana, dok sjedim na klupi u Maksimiru, prilazi mi stariji gospodin, Ante. “Vidim da ste zamišljeni, gospođo. Sve će biti dobro, znate? Djeca uvijek nađu put natrag.” Nasmiješim se kroz suze. “A što ako ne nađe?” pitam ga. “Onda ste mu barem dali sve što ste mogli. Više od toga nitko ne može.”

Navečer, Ivan konačno šalje poruku: “Mama, oprosti što se nisam javljao. Puno radim, Ana i ja imamo puno obaveza. Volim te, ali moram malo više misliti na sebe.” Čitam poruku deset puta. Pišem odgovor, brišem ga, pa opet pišem: “Samo želim da znaš da te volim. Uvijek sam tu za tebe.”

Sjedim u tišini, gledam kroz prozor na svjetla grada. Pitam se: Je li ovo cijena roditeljske ljubavi? Jesmo li mi majke krive što ne znamo pustiti? Ili su oni krivi što tako lako zaborave tko ih je naučio voljeti?

Što vi mislite? Je li ljubav majke teret ili blagoslov kad djeca odrastu? Kako pronaći ravnotežu između puštanja i držanja za ruku?