Nisam više njihova sluškinja: Moja borba za poštovanje u vlastitoj obitelji

“Jasmina, možeš li mi donijeti još jednu šalicu kave? I usput, operi suđe, molim te. Gosti će uskoro doći, a ja nemam vremena za to.” Glas moje snahe, Lejle, odjekivao je kroz kuhinju dok sam stajala pored sudopera, ruke uronjene u toplu vodu, osjećajući kako mi srce tone. Pogledala sam prema prozoru, kroz koji su se vidjele kapljice kiše što su klizile niz staklo, i zapitala se: kada sam postala nevidljiva u vlastitoj kući?

Nekad sam bila Jasmina, žena s ambicijama, profesorica u osnovnoj školi u Sarajevu, majka sina Edina, supruga rahmetli Mustafe. Nakon što je Mustafa preminuo prije sedam godina, sve sam svoje vrijeme i energiju posvetila Edinu i njegovoj obitelji. Kad su se on i Lejla vjenčali, preselili su kod mene – “da bude lakše svima”, govorili su. U početku sam bila sretna. Kuća je ponovno bila puna smijeha, mirisa svježe pečenih pita i dječje graje kad se rodio moj unuk Amar. Ali s vremenom, smijeh je zamijenila tišina, a zahvalnost – očekivanje.

“Mama, možeš li skuhati ručak za sutra? Lejla ima sastanak, a ja radim do kasno,” govorio bi Edin dok bi izlazio iz kuće, ni ne pogledavši me u oči. Lejla bi mi ostavljala popis zadataka na stolu: “Jasmina, operi Amaru robu, usisaj dnevni boravak, pripremi supu…”. Nikad hvala, nikad osmijeh. Samo tišina i novi zahtjevi.

Jednog dana, dok sam slagala Amaru igračke, čula sam kako Lejla razgovara telefonom u hodniku. “Ma znaš kako je, svekrva je tu za sve. Ne bih mogla bez nje, ali znaš kako to ide – moraš je stalno podsjećati što treba raditi, inače ništa od nje.” Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama i bijesa. Nisam više bila osoba, bila sam funkcija. Sluškinja u vlastitoj kući.

Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu, misli su mi bile kao oluja. Sjetila sam se dana kad sam Edina vodila u školu, kad sam mu šivala kostime za priredbe, kad sam ga tješila nakon prvih ljubavnih razočaranja. Sjetila sam se Mustafe, kako bi me zagrlio i rekao: “Ti si srce ove kuće, Jasmina.” Gdje je nestalo to srce? Gdje sam nestala ja?

Sljedećeg jutra, dok sam pripremala doručak, Amar je došao do mene i zagrlio me oko struka. “Bako, ti si najbolja na svijetu!” Njegove riječi su mi dale snagu. Pogledala sam Lejlu koja je sjedila za stolom, tipkala po mobitelu i ni ne pogledavši me rekla: “Jasmina, možeš li mi donijeti još malo mlijeka?”

“Ne mogu, Lejla,” odgovorila sam mirno, ali odlučno. U kuhinji je nastala tišina. Edin je podigao pogled sa novina. “Što si rekla, mama?”

“Rekla sam da ne mogu. Nisam više u stanju sve raditi sama. I nisam ovdje da vam služim. Ja sam vaša majka, vaša svekrva, vaša baka – ali nisam vaša sluškinja.”

Lejla je zabezeknuto gledala u mene. “Ali… pa ti si uvijek sve radila. Što se sad promijenilo?”

“Promijenilo se to da više ne mogu podnijeti da me tretirate kao da ne postojim osim kad vam nešto treba. Želim poštovanje. Želim da me vidite kao osobu, a ne kao nekoga tko je tu da vam olakša život.”

Edin je ustao i prišao mi. “Mama, nisi nam nikad rekla da ti je teško. Mislili smo da ti to odgovara.”

“Niste pitali. Nikad niste pitali kako sam. Nikad niste rekli hvala. Samo ste uzimali i uzimali. Zaboravili ste da i ja imam osjećaje.”

U tom trenutku, Amar je povukao Lejlu za rukav. “Mama, bako je tužna. Možemo li joj pomoći?”

Lejla je spustila mobitel i prvi put nakon dugo vremena pogledala me u oči. “Oprosti, Jasmina. Nisam shvatila koliko te povređujem. Navikla sam da si uvijek tu. Ali nisi zaslužila da te tretiramo ovako.”

Suza mi je skliznula niz obraz. Prvi put nakon godina osjetila sam da me netko vidi. Da me čuje.

Nije bilo lako. Trebali su tjedni razgovora, mnogo suza i nesporazuma. Edin i Lejla su počeli preuzimati više obaveza. Počeli su me pitati kako sam, što želim, što mi treba. Počeli smo ponovno večerati zajedno, razgovarati o svakodnevnim stvarima. Počela sam izlaziti s prijateljicama na kavu, čitati knjige koje sam godinama odgađala. Počela sam ponovno živjeti.

Ali rana je ostala. Još uvijek se ponekad pitam: kako je moguće da oni koje najviše voliš najlakše zaborave tko si? I koliko nas još ima koje šutimo i trpimo, misleći da je to naša sudbina?

Možda je vrijeme da se i druge žene zapitaju: gdje smo mi u vlastitim životima? Koliko dugo ćemo pristajati na to da budemo nevidljive?