Oni jedu delicije, mi kašu: Gdje je pravda?
“Zašto uvijek moramo jesti sami?” šapnula sam sebi dok sam miješala kašu u staroj, izgrebanoj šerpi. Zvuk njihovih koraka na stepenicama bio je tih, ali dovoljno glasan da me podsjeti na sve što nas dijeli. Sinoć su se vratili kući baš kad smo sjedali za stol. Miris pečenog mesa i začina širio se iz njihove torbe, dok sam ja na tanjure stavljala kašu od krumpira i malo luka.
“Ajla, dođi, večera je gotova,” pozvala sam sestru, pokušavajući sakriti drhtaj u glasu. Ona je sjela nasuprot meni, pogledom prikovanim za stol. Nismo ni stigle zagrabiti prvu žlicu kad su se vrata otvorila. Otac i njegova nova žena, Sanja, ušli su noseći vrećice iz najskuplje trgovine u gradu.
“Hoćete li s nama večerati?” upitala sam, nadajući se da će ovaj put biti drugačije.
Sanja je samo odmahnula rukom. “Ne, hvala, mi ćemo kasnije. Umorni smo.”
Otac je izbjegavao moj pogled. Zatvorili su se u svoju sobu, a mi smo ostale same, s tanjurima i tišinom koja je postajala sve teža.
Ajla je tiho prošaptala: “Zašto nas ne vole kao prije?”
Nisam imala odgovor. Samo sam joj stisnula ruku i nastavila jesti, iako mi je svaki zalogaj bio gorak.
Nekad smo svi zajedno sjedili za stolom, smijali se i pričali o svemu. Mama je tada bila živa, a otac je bio drugačiji čovjek. Sjećam se mirisa njene pite od jabuka, topline doma i sigurnosti. Sve se promijenilo kad je mama umrla. Otac je brzo pronašao Sanju, a mi smo postale nevidljive.
Sanja je donijela nova pravila: “Hrana se dijeli, ali svatko ima svoje vrijeme za obrok.” Nikad nisam razumjela tu logiku. Uvijek sam mislila da je obitelj zajedništvo, a ne raspored.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam kako Sanja govori ocu:
“Ne mogu više s njima. Ajla i Lejla su uvijek namrgođene, nikad nisu zahvalne. Zašto bi one imale isto što i mi?”
Otac je šutio. Zaboljelo me više nego išta što sam do tada čula. Nisam znala jesam li ljuta ili slomljena.
Sljedećih dana, razlika je postajala sve očitija. Sanja je kupovala sebi i ocu delicije: pršut, sireve, kolače iz slastičarne, dok smo mi dobivale ostatke ili ono što je bilo najjeftinije. Ajla je počela izbjegavati kuću, a ja sam se povukla u sebe.
Jednog popodneva, dok sam sjedila na klupi ispred zgrade, prišla mi je susjeda Mirela.
“Lejla, sve je u redu?”
Pokušala sam se nasmiješiti. “Ma jest, samo sam umorna.”
Mirela je sjela pored mene. “Znam da nije lako. I moj brat je imao sličnu situaciju kad mu je otac doveo novu ženu. Trebaš pričati s nekim, nemoj sve držati u sebi.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila, ali i o onome što još mogu spasiti. Sljedećeg jutra, skupila sam hrabrost i pokucala na vrata očeve sobe.
“Možemo li razgovarati?”
Otac je bio iznenađen, ali pustio me unutra. Sanja je sjedila na krevetu, listajući časopis.
“Što je?” upitala je hladno.
Pogledala sam oca. “Tata, ne osjećamo se više kao dio ove obitelji. Svaki dan je sve teže. Ne tražimo luksuz, samo želimo da nas vidiš i da budemo zajedno kao prije.”
Otac je spustio pogled. “Lejla, nije to tako jednostavno…”
“Zašto nije? Zar smo mi manje vrijedne jer nas je rodila druga žena? Zar je pravda to da oni jedu delicije, a mi kašu?”
Sanja je uzdahnula. “Uvijek ste vi žrtve. Nikad ne gledate što mi prolazimo.”
“Što vi prolazite?” pitala sam, glas mi je drhtao. “Mi smo izgubile majku, izgubile smo dom kakav smo znale. Samo želimo malo pravde.”
Otac je šutio, a ja sam izašla iz sobe osjećajući se još praznije.
Tjedni su prolazili, a ništa se nije mijenjalo. Ajla je počela raditi u pekari poslije škole, samo da može kupiti sebi nešto slatko. Ja sam se povukla u knjige, tražeći utjehu u pričama drugih ljudi.
Jednog dana, dok sam stajala u redu za autobus, prišao mi je stari prijatelj iz razreda, Emir.
“Hej, Lejla, dugo te nisam vidio! Kako si?”
Pogledala sam ga i osjetila kako mi oči pune suzama.
“Nije lako… Kod kuće je sve naopako.”
Emir je klimnuo glavom. “Znam kako ti je. I kod mene je bilo slično kad je tata otišao. Ako ikad trebaš pričati, tu sam.”
Te riječi su mi dale snagu. Počela sam više izlaziti, družiti se s ljudima koji su me razumjeli. Polako sam shvatila da ne mogu promijeniti oca ni Sanju, ali mogu izgraditi svoj svijet, svoj krug ljudi koji će me voljeti i poštovati.
Ali svake večeri, kad sjednem za stol s Ajlom i podijelimo tanjur skromne kaše, u meni ostane isto pitanje: gdje je nestala pravda među nama? Je li obitelj samo krv ili nešto više? Možda će netko od vas znati odgovor.