Jesam li stvarno loša majka jer nemam novca za svoju kćer?

“Znaš, mama, nije fer što uvijek moram moliti za pomoć, dok Ivanovi roditelji sve riješe u trenu!” – riječi moje kćeri Julije odzvanjaju mi u glavi dok sjedim sama u kuhinji, zureći u praznu šalicu kave. Ruke mi drhte, a srce mi je teško kao kamen. Nikad nisam mislila da će doći dan kad će me vlastito dijete gledati s prezirom zbog nečega što ne mogu promijeniti.

Sjećam se dana kad sam prvi put ugledala Juliju. Imala sam 45 godina, a liječnici su mi godinama govorili da je nemoguće da postanem majka. Ali ona je bila moje čudo, moj smisao, moje sunce nakon dugih godina samoće i borbe s neplodnošću. Sve što sam imala, davala sam njoj – vrijeme, pažnju, ljubav. Novca nikad nije bilo na bacanje, ali trudila sam se da joj ništa ne fali. Radila sam kao medicinska sestra u maloj bolnici u Osijeku, često ostajala prekovremeno da bih joj mogla kupiti novu jaknu ili platiti izlet sa školom.

Sada, kad sam napokon otišla u mirovinu, život mi je postao tiši. Julija se udala za Ivana, dobrog dečka iz solidne zagrebačke obitelji. Njegovi roditelji su imućni – imaju stan na Jarunu, vikendicu na Krku i uvijek su spremni pomoći. Kad su mladenci kupovali stan, Ivanovi roditelji su dali predujam bez treptaja. Ja sam mogla samo donijeti staru porculansku zdjelu iz djetinjstva i nekoliko ručno vezenih stolnjaka.

“Mama, znaš li koliko košta vrtić? A pelene? Ivanovi roditelji su nam već platili pola namještaja!” – Julija mi je prije nekoliko mjeseci rekla preko telefona, glas joj je bio napet i razočaran. “Ti si uvijek govorila da si sretna što me imaš, ali sad kad mi stvarno trebaš – nema te!”

Osjećala sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam joj znala objasniti da mirovina jedva pokriva režije i lijekove. Da bih joj mogla pomoći, morala bih prodati stan koji sam godinama otplaćivala sama, bez ičije pomoći. Ali kako ću onda živjeti? Gdje ću otići?

Pokušala sam razgovarati s njom: “Julija, znaš da bih ti dala sve što imam, ali…”

Prekinula me: “Ali što? Uvijek imaš neko ‘ali’. Ivanova mama nikad ne kaže ‘ali’. Ona samo pita koliko treba.”

Te riječi su me zaboljele više nego išta drugo. Osjećala sam se kao promašaj – kao da sve ono što sam godinama gradila nestaje pred materijalnim stvarima koje nikad nisam imala.

Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li stvarno podbacila kao majka? Jesam li trebala više štedjeti? Možda nisam smjela kupovati one knjige koje je Julija voljela čitati prije spavanja. Možda sam trebala raditi još jedan posao, umjesto da provodim vrijeme s njom u parku ili na izletima po Baranji.

Jedne večeri, kad sam skupila hrabrosti, otišla sam do njezinog stana. Vrata mi je otvorio Ivan s osmijehom: “Dobar dan, teta Vesna! Uđite, Julija je u kuhinji.” Osjetila sam nelagodu – njihova kuhinja blistala je novim aparatima i skupim tanjurima kakve nikad nisam imala.

Julija je sjedila za stolom, gledala u mobitel i jedva podigla pogled kad sam ušla.

“Došla sam ti reći…” započela sam tiho, “da mi je žao što ne mogu više pomoći. Znaš da bih dala sve za tebe, ali nemam odakle.”

Nije ništa rekla. Samo je slegnula ramenima.

“Znaš li koliko sam te željela? Koliko sam se borila da te imam?” glas mi je zadrhtao. “Možda nemam novca kao Ivanovi roditelji, ali cijeli život sam ti davala sve što jesam. Zar to ništa ne vrijedi?”

Julija je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Nije to isto, mama. Danas je sve skupo. Treba nam pomoć.”

Osjetila sam kako se zid između nas diže još više.

Nakon tog razgovora povukla sam se u sebe. Dani su prolazili sporo; gledala sam stare fotografije na kojima smo Julija i ja zajedno na moru u Puli ili na izletu kod Plitvičkih jezera. Sjetila sam se njezinog osmijeha kad bi dobila novu knjigu ili kad bi zajedno pekle kolače nedjeljom.

Jednog dana nazvala me susjeda Mira: “Vesna, nemoj si to uzimati k srcu. Djeca danas ne znaju koliko smo se mi trudile. Sve im je nekako lako dostupno…”

Ali meni nije bilo lakše. Svaki put kad bih čula Julijin glas na telefonu, osjećala bih krivnju i nemoć.

Prolazili su mjeseci. Julija me rijetko zvala. Kad bi došla s unukom, bila bi hladna i odsutna. Unuka bi mi potrčala u zagrljaj, a ja bih joj dala zadnju čokoladu iz ormara i pričala bajke koje sam nekad pričala Juliji.

Jedne večeri sjela sam za stol i napisala pismo:

“Draga Julija,
Znam da ti ne mogu dati novac ni skupe poklone. Ali mogu ti dati ono što imam – ljubav, podršku i svoje vrijeme. Nadam se da ćeš jednog dana shvatiti koliko to vrijedi.
Tvoja mama”

Nisam imala hrabrosti dati joj pismo. Sakrila sam ga među stare knjige.

Ponekad se pitam: Jesam li stvarno loša majka jer nemam novca? Je li ljubav koju sam joj dala manje vrijedna od materijalne pomoći? Može li se majčinska vrijednost mjeriti novcem ili nečim dubljim?

Što vi mislite – jesu li naše žrtve ikada dovoljne ili djeca danas očekuju previše?