Granica dobrote: Kad pomoć postane teret
“Ajla, možeš li mi opet pričuvati Leona? Samo na sat-dva, znaš da mi je teško sve stići sama…” Sanjin glas zvonio je kroz zidove mog stana, kao i toliko puta do sada. Stajala sam u hodniku, ključevi su mi drhtali u ruci, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam prema vratima, znajući da iza njih stoji žena kojoj sam toliko puta bila rame za plakanje, ali i netko tko je posljednjih mjeseci zaboravio da i ja imam svoj život.
“Sanja, danas stvarno ne mogu. Imam važan sastanak na poslu i…”
Nisam ni završila rečenicu, a već sam osjetila kako mi se grlo steže. Uvijek sam bila ta koja pomaže – kad joj je muž otišao u Njemačku, kad joj je majka završila u bolnici, kad joj je sin dobio temperaturu usred noći. Nikad nisam rekla ‘ne’. Ali danas, dok sam gledala svoj odraz u ogledalu, shvatila sam da više ne mogu.
Sanja je šutjela nekoliko sekundi. “Ajla, znaš da nemam nikog drugog. Samo ti si mi ostala. Zar ti je toliko teško pomoći prijateljici?”
Osjetila sam kako me obuzima osjećaj krivnje. Sjećanja su navirala – ona i ja na kavi u parku, naši razgovori o životu, o tome kako ćemo uvijek biti tu jedna za drugu. Ali sada se sve svelo na to da ja uvijek dajem, a ona samo uzima.
“Nije mi teško pomoći, ali… osjećam se kao da više nisam tvoja prijateljica nego besplatna dadilja. Znaš li koliko puta sam otkazala svoje planove zbog tebe?”
Sanja je uzdahnula. “Ajla, nisi fer. Znaš koliko mi je teško. Ti nemaš djecu, ne možeš razumjeti.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Nisam imala djecu, to je istina – ali to ne znači da moj život nije vrijedan ili da nemam svojih problema. Možda baš zato što nemam djecu, ljudi misle da imam beskonačno vremena za tuđe potrebe.
Sjetila sam se razgovora s mamom prošlog vikenda. “Ajla, moraš naučiti reći ‘ne’. Ljudi će te gaziti dokle god im to dopuštaš.” Tada sam samo kimnula glavom, ali sada su njezine riječi odzvanjale u meni.
“Sanja, žao mi je. Danas stvarno ne mogu. I mislim da moramo razgovarati o tome kako se naša prijateljstva promijenila. Osjećam se iskorišteno.”
Sanja je šutjela još nekoliko trenutaka, a onda samo kratko rekla: “Dobro, vidjet ću što ću.”
Zatvorila sam vrata i naslonila se na njih, osjećajući olakšanje i tjeskobu istovremeno. U meni se miješala grižnja savjesti s ponosom što sam napokon postavila granicu.
Tijekom dana nisam mogla prestati razmišljati o svemu. Na poslu sam bila rastresena; kolegica Mirela me upitala: “Jesi li dobro? Izgledaš kao da si vidjela duha.”
“Ma… samo problemi sa susjedima,” odgovorila sam izbjegavajući detalje.
Mirela se nasmijala: “Znaš što ti ja kažem? Prvo misli na sebe. Ja sam jednom čuvala dijete susjedi iznad mene – jednom! Kad sam drugi put odbila, više me nije ni pozdravljala. Ali barem sam ostala svoja.”
Te riječi su mi dale snagu. Možda će Sanja biti ljuta, možda će me ogovarati pred drugim susjedima – ali zar je vrijedno žrtvovati svoje vrijeme i mir samo zato da izbjegnem tuđu ljutnju?
Navečer sam sjela s ocem na balkon. On je uvijek bio čovjek od malo riječi, ali kad bi nešto rekao, to bi bilo pravo u srž.
“Tata, jesi li ikad imao osjećaj da te netko koristi?”
Pogledao me ispod obrva i otpuhnuo dim cigarete. “Ajla, ljudi će uzeti onoliko koliko im dozvoliš. Nije grijeh reći ‘ne’. Grijeh je izgubiti sebe zbog drugih.”
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu razmišljajući o svemu što se dogodilo. Jesam li previše stroga? Možda Sanja stvarno nema nikog drugog? Ali onda bih se sjetila svih onih puta kad me nije ni pitala kako sam ili kad bi jednostavno pretpostavila da ću biti tu za nju.
Sljedećeg jutra srela sam Sanju na stubištu. Pogledala me hladno i prošla bez riječi. Osjetila sam knedlu u grlu, ali nisam požalila zbog svoje odluke.
Nekoliko dana kasnije čula sam kako priča s drugom susjedom, Almom: “Ma znaš ti Ajlu… uvijek ima vremena za sebe, nikad za druge.” Osjetila sam kako me boli ta nepravda, ali nisam reagirala.
Popodne mi je zazvonio mobitel – bila je to moja sestra Lejla iz Sarajeva.
“Ajla, čujem da si napokon rekla Sanji što misliš! Bravo! Znaš koliko puta si meni pričala kako te guši ta situacija? Vrijeme je da misliš na sebe!”
Naslonila sam glavu na jastuk i pustila suzu olakšanja. Možda će trebati vremena da se stvari slegnu, možda će Sanja pronaći nekog drugog kome će se obratiti – ali ja sam napokon napravila ono što je najbolje za mene.
Ponekad se pitam: Jesmo li dužni uvijek pomagati drugima čak i kad to znači žrtvovati vlastitu sreću? Ili imamo pravo reći ‘ne’ iako znamo da će nas drugi osuđivati? Što vi mislite – gdje je granica između dobrote i iskorištavanja?