Za njezine roditelje učinila bih sve: Moja mama ne prihvaća mog zaručnika

“Neću ga pustiti u ovu kuću, Iva! Ne dok sam ja živa!” Majčin glas parao je tišinu dnevne sobe, a meni su ruke drhtale dok sam stajala ispred nje, pokušavajući pronaći riječi koje bi je smirile. U meni se miješala ljutnja i tuga, ali i sram – jer sam znala da je sve ovo počelo puno prije nego što je Filip ušao u moj život.

Sjećam se te zime kad sam imala petnaest. Otac je došao kući s Jasminom, ženom koju je upoznao na poslu. Mama je šutjela, a ja sam svaku večer slušala njihove tihe prepirke iza zatvorenih vrata. Kad je tata rekao da Jasmina ostaje s nama dok ne pronađu stan, mislila sam da sanjam najgoru noćnu moru. Godinu dana smo živjeli svi zajedno – mama, tata, Jasmina i ja – pod istim krovom. Mama je svako jutro ustajala ranije da ne bi morala doručkovati s njima. Ja sam bježala u školu i na treninge, samo da ne gledam tu lažnu sreću koju su pokušavali glumiti.

Jednog jutra, mama je stajala na vratima s koferom u ruci. “Dosta mi je. Ili vi odlazite, ili ja.” Tata je šutio, Jasmina je plakala. Na kraju su otišli oni. Ostale smo same, ali ni tada nije bilo lako. Mama je radila dva posla da platimo stan i režije. Ja sam učila do kasno u noć, sanjajući dan kad ću otići na fakultet i početi iznova.

Godine su prošle. Upisala sam psihologiju u Zagrebu, našla posao u knjižari i upoznala Filipa na rođendanu prijateljice. Filip je bio sve ono što sam mislila da nikad neću imati – pažljiv, strpljiv, zabavan. Njegova obitelj iz Osijeka me odmah prihvatila kao svoju. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se voljeno i sigurno.

Ali mama… Mama nikad nije mogla zaboraviti ono što nam je tata napravio. Svaki put kad bih spomenula Filipa, lice bi joj se smrknulo. “Svi su oni isti,” govorila bi. “Na početku su slatki, a onda te ostave.”

Jedne subote Filip me zaprosio na Sljemenu, pod snijegom i zvijezdama. Plakala sam od sreće. Kad sam to ispričala mami, samo je slegnula ramenima. “Ne vjerujem mu,” rekla je hladno. “Premlada si. Neće to trajati.”

Tjednima smo se svađale. Filip je pokušavao razgovarati s njom, donosio joj cvijeće, pomagao oko kuće kad bi došao u posjetu. Ništa nije pomagalo. Mama bi ga ignorirala ili mu dobacivala otrovne komentare.

Jedne večeri, dok smo sjedile za stolom, skupila sam hrabrost i pitala: “Zašto ga ne možeš prihvatiti? Što ti je on napravio?”

Pogledala me onim umornim očima koje su previše toga vidjele. “Zato što ne želim da patiš kao ja,” šapnula je. “Zato što znam kako boli kad ti netko koga voliš okrene leđa.”

Nisam znala što reći. Osjećala sam se rastrgano između nje i Filipa. On mi je bio budućnost, ona prošlost koju nisam mogla ostaviti.

Filip mi je jedne večeri rekao: “Ako tvoja mama nikad ne promijeni mišljenje, hoćeš li me ipak izabrati?”

Nisam imala odgovor. Voljela sam ga svim srcem, ali nisam mogla zamisliti život bez majke.

Sve je kulminiralo na Uskrs kad smo svi sjeli za isti stol – mama, Filip i ja. Mama je cijelo vrijeme šutjela, a Filip je pokušavao započeti razgovor o svemu – od politike do nogometa.

Na kraju ručka mama je ustala i rekla: “Iva, ako odeš s njim, nemoj se vraćati.”

Osjetila sam kako mi srce puca na pola.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošle zajedno – o danima kad smo dijelile zadnju kunu za kruh, o noćima kad me grlila dok sam plakala zbog tate. Ali isto tako sam znala da imam pravo na svoju sreću.

Sljedeće jutro spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Filipa. Mama nije izašla iz sobe da me isprati.

Dani su prolazili sporo. Filip me tješio, ali osjećala sam prazninu koju ništa nije moglo ispuniti.

Jednog dana dobila sam poruku od mame: “Nadam se da si dobro.”

Plakala sam satima.

Danas živim s Filipom u malom stanu na Trešnjevci. Mama još uvijek ne želi čuti za njega, ali povremeno mi pošalje poruku ili me nazove da pita jesam li jela ili jesam li dobro obučena za zimu.

Ponekad se pitam – jesam li izabrala ispravno? Može li ljubav prema partneru biti jača od ljubavi prema roditelju? Ili ćemo uvijek biti zarobljeni između prošlosti i budućnosti?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće imati oboje – ljubav i mir u obitelji?