Svježe ili ništa: Priča o Mariji i Josipu
“Opet nisi kupila svježu blitvu? Marija, koliko puta sam ti rekao da ne mogu jesti ovu iz vrećice!” Josipov glas odjeknuo je kroz stan kao udarac. Stajala sam u kuhinji, ruke mi se tresle dok sam rezala luk, a suze su mi se miješale s parom iz lonca. Nije to bio prvi put da smo se posvađali oko hrane, ali večeras je sve bilo drugačije. Osjećala sam kako mi srce lupa u grlu, kao da će svakog trena iskočiti.
“Josipe, bila sam na tržnici, ali nije bilo svježe blitve. Uzela sam što sam mogla. Zar je to stvarno toliko važno?” pokušala sam zadržati glas mirnim, ali u meni je ključala ljutnja.
“Važno je! Znaš da mi je hrana bitna. Cijeli dan radim, najmanje što očekujem je pristojna večera!”
Zastala sam, gledajući ga kako sjeda za stol, mršteći se na tanjur ispred sebe kao da sam mu servirala otrov. U tom trenutku shvatila sam koliko smo se udaljili. Nekad smo zajedno kuhali, smijali se dok bi nam tijesto padalo na pod, a sada… sada je svaka večera bila test strpljenja i ljubavi.
Sjetila sam se dana kad smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu. Josip je bio onaj šarmantni dečko iz Mostara, uvijek spreman na šalu i dobru priču. Ja, povučena djevojka iz Karlovca, zaljubila sam se u njegovu energiju i toplinu. Prvih godina braka sve je bilo lako – zajednički izleti na more, spontani izlasci, čak i zajedničko kuhanje. Ali onda su došle obaveze, posao, krediti… i Josipova opsesija svježom hranom.
“Znaš li ti koliko košta svježa blitva zimi?” pitala sam ga tiho, više za sebe nego za njega.
“Ako nemaš novca, reci mi. Nije sramota. Ali nemoj mi servirati ovo smeće!”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih ikad priznala. Nisam mu htjela reći da sam danas ostala duže na poslu jer su mi smanjili satnicu. Nisam mu htjela reći da sam zadnjih sto kuna potrošila na mlijeko i kruh jer nam je hladnjak bio prazan. Nisam mu htjela reći da me strah – strah od toga da više nismo tim.
“Nije stvar u novcu, Josipe. Stvar je u tome da više ne znam što želiš od mene.”
On je samo odmahnuo rukom i zagrizao s nevoljkom grimasom. Tišina je bila teža od bilo koje riječi.
Nakon večere povukla sam se u spavaću sobu. Sjedila sam na rubu kreveta i gledala kroz prozor u maglovitu zagrebačku noć. Sjetila sam se mame kako mi je govorila: “Brak je kompromis, dijete moje. Moraš znati popustiti.” Ali što kad samo jedna strana popušta? Što kad kompromis postane žrtva?
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Josip bi dolazio kasno s posla, mrmljao nešto o gužvi i stresu, a ja bih mu ostavljala večeru na stolu – uvijek svježu kad bih mogla, ali često iz vrećice jer nisam imala izbora. Počela sam izbjegavati razgovore o hrani, o novcu, o svemu što bi moglo izazvati novu svađu.
Jedne subote došla je moja sestra Ivana s djecom. Djeca su trčkarala po stanu, a Ivana me povukla u kuhinju.
“Što se događa s tobom? Izgledaš kao sjena same sebe,” šapnula je dok je prala šalicu.
Nisam znala što da kažem. Samo sam slegnula ramenima.
“Marija, znaš da možeš pričati sa mnom. Ako te Josip pritišće…”
“Nije on loš čovjek,” prekinula sam je brzo. “Samo… sve nas je ovo pojelo. Posao, računi, očekivanja… Njegova mama stalno zove i pita kad ćemo imati djecu, kao da to nije još jedan teret na mojim leđima.”
Ivana me zagrlila i šapnula: “Ne moraš sve sama nositi. Reci mu kako se osjećaš. Možda ni on ne zna koliko ti je teško.”
Te noći skupila sam hrabrost i sjela kraj Josipa dok je gledao utakmicu.
“Josipe, moramo razgovarati.” Pogledao me preko ruba naočala.
“Opet nešto nije u redu?”
Duboko sam udahnula. “Nije stvar u blitvi ni u hrani. Osjećam se kao da više nismo partneri nego cimeri. Sve što radim nije dovoljno dobro za tebe. Umorna sam od pokušavanja da ispunim tvoja očekivanja koja stalno rastu.”
Dugo me gledao bez riječi. Onda je tiho rekao: “I ja se osjećam izgubljeno. Znam da pretjerujem s hranom, ali to mi je jedina utjeha nakon napornog dana. Sve ostalo mi izmiče kontroli – posao, novac… Bojim se da ću te izgubiti ako ne držim barem nešto pod kontrolom.”
Tada sam prvi put nakon dugo vremena osjetila olakšanje – jer smo napokon govorili iskreno.
Sljedećih tjedana počeli smo zajedno planirati obroke, dogovarati tko će što kupiti i kuhati. Nije uvijek bilo lako – ponekad bismo se opet posvađali zbog sitnica – ali barem smo pokušavali slušati jedno drugo.
Ponekad se pitam: koliko nas zapravo uništavaju male svakodnevne stvari? Koliko često zaboravimo da ljubav nije samo u velikim gestama nego u spremnosti da čujemo i razumijemo onog drugog? Možda baš tu leži odgovor na pitanje: može li tvrdoglavost pobijediti ljubav ili nas ona može naučiti kako biti bolji jedno za drugo?