Šokantna Tajna Moje Zaove: Kako je Lažna Trudnoća Promijenila Našu Porodicu
“Ivana, moraš mi obećati da ovo nećeš nikome reći!” Sanjin glas drhtao je dok mi je stiskala ruku u mračnoj kuhinji, daleko od pogleda ostatka porodice. Osjećala sam kako mi srce lupa u grlu, kao da će svakog trena iskočiti. “Sanja, ne razumijem… Kako misliš da nisi trudna? Pa svi već znaju, mama je već počela plesti dekicu!”
Sanja je oborila pogled, suze su joj klizile niz lice. “Lagala sam, Ivana. Nisam trudna. Nisam mogla više izdržati pritisak, svi su očekivali da konačno dobijemo dijete… A ja… ja ne mogu. Doktor mi je rekao još prošle godine. Ali nisam imala snage reći ni Adnanu, ni njegovoj mami, ni tebi.”
U tom trenutku svijet mi se srušio. Moj brat Adnan, uvijek nasmijan i pun nade, već mjesecima planira dječju sobu. Naša mama, ponosna što će napokon postati baka, svaki dan donosi voće i vitaminske sokove Sanji. A ja? Ja sam bila slijepa. Nisam primijetila ništa čudno, ili možda jesam, ali sam odbijala vjerovati.
“Sanja, moraš mu reći! Ne možeš ovo držati u sebi!”
“Ne mogu, Ivana! Ako mu kažem, otići će. Znaš kakva je njegova mama. Već me gleda kao uljeza jer sam iz Mostara, a ne iz Sarajeva. Ako sazna da ne mogu imati djecu…”
Sanja je jecala, a ja sam osjećala kako me steže u grudima. Sjetila sam se svih onih ružnih komentara koje je svekrva znala dobaciti: “Naše žene su uvijek rađale jaku djecu, nije to kao danas…” ili “Možda bi trebala manje raditi, više se moliti.”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale Sanjine riječi i slike iz djetinjstva – porodična okupljanja, smijeh, zajedništvo. Zar je moguće da jedna laž može sve to uništiti?
Sljedećih dana Sanja se povukla u sebe. Adnan je bio sumnjičav: “Ivana, jesi li primijetila da Sanja stalno plače? Kaže da su to hormoni, ali meni nešto nije u redu.”
Nisam znala šta da kažem. Lagati bratu? Ili izdati povjerenje žene koja mi je postala sestra?
Porodični ručak u nedjelju bio je kulminacija svega. Mama je donijela tortu s natpisom “Dobrodošao mali anđele”, a Adnanova mama je već planirala ime za unuka. Sanja je sjedila blijeda kao krpa, a ja sam osjećala kako mi se ruke tresu.
“Ivana, možeš li mi pomoći u kuhinji?” Sanja me povukla za rukav čim smo ostale same.
“Ne mogu više! Moram im reći!”
“Sanja, molim te…”
Ali ona je već izašla iz kuhinje i stala pred cijelu porodicu.
“Moram vam nešto priznati,” počela je tiho, ali odlučno. “Nisam trudna. Lagala sam svima vama jer sam se bojala da me nećete voljeti ako ne mogu imati djecu.”
Nastao je muk. Adnan je ustao od stola, lice mu je bilo bijelo kao zid. Njegova mama je počela vikati: “Znači lagala si nam svima! Sram te bilo! Šta će ljudi reći? Kako si mogla ovo uraditi našem Adnanu?”
Mama je samo šutjela i gledala u mene kao da traži objašnjenje.
Adnan je izašao iz kuće bez riječi. Sanja se srušila na pod i počela plakati kao dijete.
Te večeri sam sjedila pored nje na kauču dok su joj ruke drhtale.
“Ivana, misliš li da će mi ikad oprostiti? Da će me iko više voljeti?”
Nisam imala odgovor. Znala sam samo da ništa više neće biti isto.
Sljedećih sedmica porodica se raspadala pred mojim očima. Adnan se preselio kod prijatelja i nije odgovarao na pozive. Njegova mama svakodnevno dolazi kod mene i optužuje me da sam znala za sve i šutjela.
Na poslu sam bila odsutna, kolegica Mirela me pitala: “Jesi li dobro? Izgledaš kao da nisi spavala mjesecima.” Nisam znala šta da joj kažem – kako objasniti bol koja izjeda iznutra?
Jedne večeri Sanja me pitala: “Zašto ljudi misle da žena vrijedi samo ako može roditi? Zar nismo više od toga?”
Pogledala sam je i shvatila koliko smo svi zarobljeni u očekivanjima drugih – porodice, društva, tradicije.
Danas, mjesecima kasnije, još uvijek osjećam posljedice te laži. Porodica nam je podijeljena, povjerenje poljuljano. Ali možda je ovo bila prilika da naučimo nešto o sebi i jedni o drugima.
Ponekad se pitam: Da li smo svi mi krivi što smo ignorirali očite znakove? Jesmo li mogli biti bolji jedni prema drugima – manje osuđivati, a više razumjeti?