Na onoj svadbi upoznao sam Lejlu i zamalo izgubio sve: Kako sam spasio brak s Anom

“Gdje si bio sinoć, Damire?” Ana je stajala na pragu dnevnog boravka, ruku prekriženih, pogleda oštrog kao nož. U tom trenutku, srce mi je preskočilo. Zrak je bio težak, a tišina između nas glasnija od bilo kakve vike. Nisam mogao gledati u njezine oči. Znao sam da zna. Ili barem sumnja.

Sve je počelo na svadbi mog rođaka u Sarajevu. Bio je to onaj tipični bosanski dernek: harmonika, janjetina, rakija što te tjera da zaboraviš tko si i gdje si. Ana nije mogla doći jer je čuvala našu kćer, malu Lanu, koja je imala temperaturu. “Idi, zabavi se malo, zaslužio si,” rekla mi je prije nego sam otišao, a ja sam joj obećao da ću biti doma do ponoći.

Ali onda sam upoznao Lejlu. Sjedila je za susjednim stolom, smijala se glasno i iskreno, s onim bosanskim šarmom koji te odmah razoruža. Prišla mi je kad su svi već bili pod gasom. “Ti si Anin muž, jel’ de? Sjećam te se s prošle svadbe!” rekla je i nasmijala se. Nismo se dugo zadržali na formalnostima. Rakija je tekla, a razgovor je postajao sve intimniji.

“Znaš, uvijek sam mislila da su Hrvati hladni, ali ti si baš… topao,” šapnula mi je dok smo plesali uz Halida. Osjetio sam kako mi ruka klizi niz njezina leđa, a ona nije napravila ništa da me zaustavi. U tom trenutku, sve što sam gradio s Anom – naši zajednički trenuci, borbe, pomirenja – nestalo je u magli alkohola i glazbe.

Kasnije te noći završili smo vani, na parkingu iza sale. Poljubila me. Nisam se povukao. Možda sam čak i želio da me netko vidi – kao da sam tražio kaznu za vlastitu slabost. Ali ništa se više nije dogodilo. Vratio sam se unutra, popio još jednu rakiju i otišao kući oko tri ujutro.

Ana me čekala budna. “Zašto nisi odgovarao na poruke?” pitala je tiho. Lagao sam joj – rekao sam da mi se ispraznila baterija. Vidio sam u njezinim očima da ne vjeruje.

Sljedećih dana među nama je vladala hladnoća koju nisam znao kako probiti. Lana je osjećala napetost; postala je nemirna i često plakala bez razloga. Ana je šutjela, ali njezine oči su govorile sve. Počeo sam izbjegavati kuću, ostajao duže na poslu, a kad bih došao doma, osjećao bih se kao stranac.

Jedne večeri, dok sam gledao Lanu kako spava, shvatio sam koliko sam blizu da izgubim sve što mi znači. Sjeo sam pored Ane na kauč i rekao: “Moram ti nešto priznati.” Ruke su mi drhtale dok sam joj govorio istinu – o Lejli, o poljupcu, o svojoj slabosti.

Ana me gledala dugo bez riječi. Onda je ustala i otišla u spavaću sobu. Te noći nisam spavao. Ujutro me dočekala s crvenim očima i rekla: “Ne znam mogu li ti oprostiti. Ali zbog Lane… pokušat ću.”

Počela je naša borba za povjerenje. Otišli smo kod bračnog savjetnika u Mostaru. Prvi put sam čuo Anu kako govori o svojim strahovima – o tome kako se boji da će ostati sama s djetetom, kako joj nedostajem i kad sam fizički prisutan jer me nema duhom.

Pokušavao sam sve: ostavljao joj poruke tijekom dana, vodio Lanu u park da ona može imati vrijeme za sebe, prestao piti s društvom nakon posla. Ali povjerenje se ne vraća preko noći.

Jednog dana Lejla mi je poslala poruku: “Nadam se da si dobro.” Nisam odgovorio. Pokazao sam Ani poruku i rekao: “Ne želim više ništa skrivati od tebe.” Vidio sam da joj je laknulo.

Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što me Ana ponovno zagrlila onako iskreno kao prije. Još uvijek ima dana kad osjetim njezinu sumnju u pogledu ili kad Lana pita: “Tata, zašto mama plače?” Tad me stegne u grlu.

Ali borim se svaki dan – za Anu, za Lanu, za nas troje. Znam da nikad neću moći izbrisati ono što sam napravio, ali mogu birati kakav ću biti danas i sutra.

Ponekad se pitam: Koliko puta čovjek može pogriješiti prije nego što izgubi sve? I ima li oprost granicu? Što vi mislite – može li se povjerenje vratiti nakon izdaje?