Bez kolijevke, bez pelena: Dan kad mi se srce slomilo na kućnom pragu

„Gdje su pelene, Dario? Gdje je kolijevka?“, glas mi je drhtao dok sam stajala na pragu našeg stana u Novom Zagrebu, s malenom Lanom u naručju, još uvijek umotanu u bolničku dekicu. Dario je zurio u mene s praznim pogledom, kao da ne razumije pitanje. U stanu je mirisalo na ustajali zrak i neoprano suđe. Nigdje nije bilo ni traga onoj toplini o kojoj sam sanjala dok sam ležala u bolnici, brojeći sate do povratka kući.

„Ma, sve je pod kontrolom, ljubavi. Samo… nisam stigao još sve srediti. Znaš kako je na poslu, šef mi ne da mira“, promrmljao je, izbjegavajući moj pogled. Pogledala sam oko sebe: na stolu prazne boce piva, na kauču razbacane čarape, a u kutu dnevne sobe – stara dječja dekica koju je Dario izvukao iz ormara umjesto kolijevke koju smo mjesecima birali po internetu.

U meni se nešto slomilo. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njim. Lana je tiho zacvilila, tražeći dojku. Sjela sam na rub kreveta, pokušavajući ignorirati nered oko sebe i usredotočiti se na nju. „Bit će sve u redu“, šapnula sam joj, više sebi nego njoj.

Dario je šutke nestao u kuhinji. Čula sam kako otvara frižider i uzima još jedno pivo. U tom trenutku, kroz glavu mi je prošlo: Je li ovo stvarno moj život? Je li ovo onaj muškarac kojeg sam voljela, kojem sam vjerovala da će biti otac kakvog nikad nisam imala?

Moja mama, Senada, zvala me svaki dan iz Tuzle, pitajući kad ćemo doći da upozna unuku. „Sine, samo ti meni reci ako ti treba pomoć. Znaš da ću sjesti na prvi autobus“, govorila bi. Ali nisam htjela priznati koliko mi je teško. U Zagrebu sam bila sama – Dario i ja protiv svijeta, barem sam tako mislila.

Noći su bile najteže. Lana bi plakala, a Dario bi se okrenuo na drugu stranu i pokrio glavu jastukom. „Možeš li je ti, molim te? Sutra moram rano na posao“, šaptao bi kroz zube. Ja bih ustajala, ljuljala je satima, osjećajući kako mi tijelo puca od umora i tuge. Ponekad bih poželjela samo nestati, vratiti se u djetinjstvo kad su problemi bili jednostavniji.

Jedne večeri, kad je Lana imala samo tri tjedna, skupila sam hrabrost i rekla Dariju: „Ne mogu više sama. Trebam te. Trebam te kao partnera, kao oca.“ Pogledao me s nevjericom, kao da ga optužujem za nešto što nije učinio.

„Pa šta ti hoćeš od mene? Radim cijeli dan, trudim se! Nije lako ni meni!“, povisio je ton. Lana se trgnula i počela plakati još jače. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu.

„Ne tražim puno. Samo da budeš tu. Da vidiš što nam treba. Da me pitaš kako sam. Da zajedno budemo roditelji“, glas mi je bio tih, ali odlučan.

Tog trenutka shvatila sam koliko smo se udaljili. Dario je bio fizički prisutan, ali duhom daleko. Počela sam sumnjati u sve – u naš brak, u svoje odluke, u vlastitu vrijednost.

Dani su prolazili u magli. Ponekad bih uhvatila sebe kako gledam kroz prozor, zamišljajući da sjedim s mamom na balkonu u Tuzli, pijem kafu i smijem se bezbrižno. Ali ovdje, u Zagrebu, bila sam samo još jedna žena koja pokušava preživjeti dan.

Jednog popodneva, dok je Lana spavala, zazvonio je mobitel. Bila je to moja prijateljica Ivana iz Sarajeva. „Ajla, jesi dobro? Izgledaš umorno na slikama koje šalješ“, rekla je nježno.

Nisam više mogla glumiti. Sve sam joj ispričala – o Dariju, o neredu, o osjećaju usamljenosti. Ivana je šutjela nekoliko trenutaka, a onda rekla: „Nisi ti kriva što on ne vidi tvoju bol. Ali moraš odlučiti – hoćeš li čekati da se promijeni ili ćeš sama sebi biti dovoljna?“

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam razmišljati o povratku u Tuzlu. Možda bi mama mogla pomoći, možda bih tamo pronašla mir koji ovdje nisam imala.

Jedne noći, dok sam presvlačila Lanu na staroj dekici jer pelena nije bilo dovoljno ni za sutra, Dario je došao do mene i sjeo na pod. „Ajla… Znam da nisam dobar muž ni otac. Ne znam šta mi je. Bojim se svega ovoga. Bojim se da ću te izgubiti.“

Pogledala sam ga – prvi put nakon dugo vremena vidjela sam strah i tugu u njegovim očima. „Ne moraš biti savršen. Samo budi tu. Za nas“, šapnula sam.

Te noći prvi put smo zajedno uspavali Lanu. Nije bilo lako – nered je ostao, problemi nisu nestali, ali osjećaj da nismo sami bio je dovoljan za početak.

Danas, dok gledam Lanu kako se smiješi u snu, pitam se: Koliko nas žena šuti i nosi teret sama? Koliko nas čeka da netko vidi našu bol? Možemo li ikada zaista biti spremni za ljubav kad stvarnost pokuca na vrata?