Što znači biti majka kad te vlastita kći zaboravi: Priča o povjerenju, novcu i izdaji
“Mama, molim te, samo ovaj put. Znaš da ti nikad ne bih tražila da nije stvarno hitno.” Mirjana me gledala onim svojim velikim, smeđim očima, a ja sam osjećala kako mi srce puca. Nikad nisam znala reći ne svojoj kćeri. Iako sam imala šezdeset i osam godina i živjela sama u malom stanu na Grbavici, svaki put kad bi mi došla s problemom, osjećala sam se kao da je opet ona mala djevojčica kojoj treba pomoć.
“Mirjana, znaš da sam cijeli život štedjela za crne dane. To je sve što imam…” prošaptala sam, ali ona me prekinula.
“Mama, pa ne tražim za sebe! Znaš da je Dario ostao bez posla, a krediti nas guše. Samo dok ne prođe ova godina, vratit ćemo ti sve. Kunem ti se!”
Pogledala sam u Darija. Sjedio je na rubu kauča, šutio i gledao u pod. Nikad ga nisam voljela, ali Mirjana je uvijek tvrdila da je dobar čovjek. “Samo je nesretan, mama. Daj mu šansu.”
Te večeri sam otvorila ladicu i izvadila omotnicu s novcem. Cijeli život sam radila kao medicinska sestra, odricala se svega – putovanja, nove odjeće, izlazaka – samo da bih imala nešto sa strane. Za Mirjanu. Za unuke. Za mirnu starost.
“Evo vam. Ali molim vas, vratite mi kad budete mogli. Ovo mi je sve.”
Mirjana me zagrlila, a Dario je promrmljao “Hvala, Ljubice.” Nisam ni slutila da će to biti zadnji put da ću ih vidjeti zajedno u svom stanu.
Mjeseci su prolazili. Prvo su prestali dolaziti nedjeljom na ručak. Onda su se rijetko javljali na telefon. Kad bih nazvala, Mirjana bi uvijek imala izgovor: “Mama, puno radim, djeca su bolesna, Dario traži posao…” Počela sam osjećati hladnoću u glasu svoje kćeri, kao da joj smetam.
Jednog dana sam skupila hrabrost i otišla do njih. Vrata mi je otvorila unuka Lana.
“Baka! Što radiš ovdje? Mama i tata nisu doma.”
Ušla sam u stan, sjela u dnevnu sobu i čekala. Kad su se vratili, Mirjana me pogledala iznenađeno, gotovo nelagodno.
“Mama, mogla si nazvati…”
“Nazvala sam, ali se nitko nije javljao. Samo sam htjela vidjeti jeste li dobro. I… znaš, trebala bih dio novca natrag. Računi su mi narasli, a penzija mala.”
Dario je odmah podigao glas: “Zar ti nije dosta što si nas dovela u ovu situaciju? Da nisi stalno prigovarala Mirjani, možda bi nam bilo bolje!”
Mirjana je šutjela. Pogledala me, ali nije rekla ništa. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima.
“Oprostite što sam vas uznemirila. Idem ja.”
Te večeri nisam mogla spavati. Gledala sam stare slike – Mirjana na prvoj pričesti, Mirjana s diplomom, Mirjana s malom Lanom u naručju. Gdje je nestala ona djevojčica koja mi je obećavala da će uvijek biti uz mene?
Dani su prolazili u tišini. Susjede su me ponekad pitale zašto me više ne viđaju s unucima u parku. Sramila sam se reći istinu. U trgovini bih ponekad srela nekog poznatog, ali uvijek bih žurila kući, da ne moram objašnjavati zašto sam sama.
Jednog jutra zazvonio je telefon. Bila je to Jasna, moja sestra iz Mostara.
“Ljubice, čujem da si sama. Što se događa?”
Nisam mogla izdržati. Sve sam joj ispričala. Plakala sam kao dijete.
“Znaš, Ljubice, nije lako biti majka. Ali nisi ti kriva što si vjerovala svom djetetu. Krivi su oni koji tvoje povjerenje nisu znali cijeniti.”
Te riječi su mi dale malo snage. Počela sam izlaziti iz stana, šetati po naselju, razgovarati s ljudima u parku. Ali svaki put kad bih vidjela majku s kćeri ili bakom s unukom, srce bi mi se stegnulo.
Jednog dana, dok sam sjedila na klupi, prišla mi je susjeda Ružica.
“Ljubice, znaš li ti koliko nas ima s istom pričom? I meni je sin uzeo sve što sam imala. Sad me ne zove ni za rođendan.”
Počele smo razgovarati, dijeliti bol i iskustva. Shvatila sam da nisam sama. Ali to nije umanjilo moju tugu.
Prošlo je godinu dana otkako sam zadnji put vidjela Mirjanu. Ponekad mi Lana pošalje poruku na Viber: “Bako, volim te.” Ali Mirjana šuti. Dario je jednom poslao poruku: “Ne očekuj novac natrag. Sami smo u problemima.”
Sjedim sada sama u svom stanu, gledam kroz prozor i pitam se gdje sam pogriješila. Jesam li previše voljela? Jesam li trebala biti stroža? Što znači biti majka kad te vlastita kći zaboravi?
Možda nisam jedina koja je doživjela ovakvu izdaju. Možda nas ima više nego što mislimo. Ali recite mi – što vi mislite, gdje prestaje majčina ljubav, a gdje počinje granica koju ne smijemo prijeći?