Srce šire od kuće: Priča o Ani, majci šestero djece
“Ana, jesi li ti normalna? Šestero djece? Pa nisi ti Caritas!” vikao je moj muž Ivan dok je lupao šakom o stol. Djeca su se skupila oko mene, gledajući me širom otvorenih očiju, a ja sam osjećala kako mi srce lupa u grlu. U tom trenutku, u našem malom stanu u Novom Zagrebu, činilo se da je cijeli svijet stao.
Sve je počelo onog jutra kad su iz susjednog stana iznijeli Darija. Njegova djeca, mala Lejla i Dino, stajali su na hodniku, zbunjeni i preplašeni. Nitko nije došao po njih. Nitko osim mene nije pitao gdje će spavati tu noć. Nisam mogla zaspati, slike njihove izgubljenosti vrtjele su mi se pred očima. Sljedećeg dana, dok sam kuhala ručak, rekla sam Ivanu: “Moramo ih uzeti. Nemaju nikoga.”
Ivan je odmahnuo glavom. “Ana, jedva sastavljamo kraj s krajem. Naša četvero, tvoja smjena u Konzumu, moja na gradilištu… Kako misliš da ćemo izdržati?”
Nisam imala odgovor. Samo sam znala da ne mogu okrenuti glavu. Djeca su djeca, bez obzira čija su. I tako su Lejla i Dino došli u naš dom. Prve noći Lejla je plakala tiho, misleći da je ne čujem. Sjela sam kraj nje, pogladila je po kosi i šapnula: “Ovdje si sigurna.”
Ali sigurnost je bila relativna. Već idućeg jutra, susjeda Ružica me dočekala na stubištu s podignutom obrvom. “Ana, čula sam… Što će ti tuđa djeca? Zar nemaš svojih briga dovoljno?”
Samo sam slegnula ramenima, ali riječi su me pekle. U Konzumu su kolegice šaptale iza leđa. “Ona je luda, uzela još dvoje. Tko zna što joj je u glavi.” Čak mi je i mama, koja živi u Travnom, rekla preko telefona: “Ana, misli malo na sebe. Ne možeš spasiti cijeli svijet.”
Ali kad bih gledala Lejlu kako pomaže mojoj najmlađoj Ivi oko zadaće, ili Dinu kako se smije s mojim sinom Filipom dok igraju nogomet na parkiralištu, znala sam da sam napravila pravu stvar. Ipak, problemi su se gomilali. Novca je bilo sve manje. Ivan je postajao sve nervozniji, često bi kasno dolazio kući i šutio satima.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam s Ivanom za kuhinjski stol. “Znam da ti je teško,” rekla sam tiho. “Ali ne mogu ih vratiti. Oni su sada naši.”
Ivan je uzdahnuo, pogladio me po ruci. “Znam, Ana. Samo… bojim se. Bojim se da ćemo puknuti.”
Nisam znala što reći. I ja sam se bojala. Bojala sam se da neću imati dovoljno ljubavi za sve, da ću pogriješiti, da ću izgubiti Ivana. Ali nisam mogla odustati.
Najstarija kći, Petra, počela se povlačiti u sebe. Jedne večeri, dok sam joj spremala sendvič za školu, pitala me: “Mama, voliš li ti njih više nego nas?” Srce mi se slomilo. Sjela sam kraj nje, zagrlila je. “Ne postoji više ili manje. Srce se širi koliko treba. Svi ste mi jednako važni.”
Ali Petra nije bila uvjerena. Počela je izostajati iz škole, družiti se s ekipom iz kvarta koja mi nikad nije bila draga. Jedne noći nije došla kući do ponoći. Ivan je bio bijesan, ja sam bila očajna. Kad se napokon pojavila, uplakana i prkosna, vikala sam na nju kao nikad prije. “Ne možeš mi to raditi!”
“Ti si izabrala njih, ne ja!” odbrusila mi je i zalupila vratima svoje sobe.
Te noći nisam oka sklopila. Osjećala sam se kao najgora majka na svijetu. Možda su svi bili u pravu – možda sam previše uzela na sebe.
Dani su prolazili, a napetost u kući rasla. Dino je počeo mokriti u krevet, Lejla je šutjela satima. Ivan je sve češće ostajao na poslu do kasno. Jednog dana, dok sam slagala rublje, pronašla sam Petru kako plače u kupaonici. Sjela sam kraj nje, zagrlila je i pustila da plače. “Znam da ti je teško. I meni je. Ali ne mogu ih pustiti. Oni su sada dio nas. Molim te, pomozi mi.”
Petra me pogledala kroz suze. “Bojim se da ćeš nas zaboraviti.”
“Nikad,” šapnula sam. “Nikad ne bih mogla zaboraviti svoje dijete. Ali ni njih ne mogu ostaviti.”
Polako, dan po dan, stvari su se počele mijenjati. Ivan je počeo dolaziti ranije kući, pomagao oko zadaće. Petra je počela voditi Lejlu u školu. Dino je prvi put prespavao cijelu noć bez nesreće. Susjeda Ružica je donijela kolač i rekla: “Možda sam bila prestroga. Djeca su djeca.”
Ali još uvijek ima dana kad mislim da neću izdržati. Kad svi viču, kad nema dovoljno novca za sve što treba, kad me boli glava od brige. Ali onda pogledam svoju djecu – svih šestero – i znam da sam napravila ono što je trebalo.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična što želim da svi budu sretni? Može li jedno srce stvarno biti dovoljno veliko za šestero djece? Što vi mislite – gdje je granica majčinske ljubavi?