Granice ljubavi: Kad majčinsko srce mora reći ‘dosta’
“Ne mogu više, Ema!” povikala sam, glas mi je zadrhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stisnutih šaka. Ema je sjedila na rubu kauča, oči joj su bile crvene od suza, a Arijana se tiho igrala s lutkom na podu. Kristijan je šutio, gledao kroz prozor kao da ga se sve ovo ne tiče. U tom trenutku, osjećala sam kako mi srce puca na pola – između ljubavi prema kćerki i potrebe za mirom u vlastitom domu.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad su Ema i Kristijan izgubili stan. On je ostao bez posla, a ona je radila u vrtiću za minimalac. “Mama, možemo li se vratiti kod tebe? Samo dok ne stanemo na noge”, pitala me Ema telefonom, glas joj je bio tih, slomljen. Nisam mogla reći ne. Nisam mogla okrenuti leđa vlastitom djetetu i unuci. Ali već prve sedmice shvatila sam da će ovo biti teže nego što sam mogla zamisliti.
Kristijan je bio uvijek nezadovoljan. Prigovarao je zbog hrane, zbog načina na koji slažem rublje, zbog toga što Arijana previše vremena provodi s “babom” umjesto s njim. “Nije ovo tvoj stan, Kristijane”, rekla sam mu jednom kad je opet podigao ton na Emu jer sam joj pomogla oko ručka. Pogledao me s prezirom: “A čiji je? Svejedno ćemo mi ovdje ostati dok nam ne dosadi.”
Ema je šutjela. Zatvarala se u sobu sa mnom navečer, plakala mi na ramenu. “Mama, ne znam što da radim. On nije bio ovakav prije…”
Sjećam se dana kad sam prvi put upoznala Kristijana. Bio je šarmantan, nasmijan, donio mi cvijeće iz cvjećarnice kod tržnice Dolac. Ema je blistala od sreće. Nikad nisam mogla zamisliti da će taj isti čovjek jednog dana unositi nemir u moj dom.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam kako Kristijan viče na Arijanu jer je prolila sok po tepihu. “Nesposobna si kao i tvoja baba!” viknuo je. U meni se nešto slomilo. Prišla sam mu i rekla: “Dosta! U mojoj kući nećeš tako razgovarati ni s kim!”
Ema je došla iza mene, povukla ga za ruku: “Kristijane, molim te…” On ju je odgurnuo i izašao van. Te noći nisam spavala. Gledala sam Emu kako grli Arijanu u krevetu i pitala se gdje sam pogriješila kao majka.
Sljedećih dana napetost je rasla. Kristijan nije tražio posao, sjedio je po cijele dane pred televizorom ili izlazio s prijateljima iz kvarta. Ema je radila duple smjene da bi kupila Arijani novu jaknu za zimu. Ja sam kuhala, čistila, pazila na Arijanu – ali osjećala sam se kao gost u vlastitoj kući.
Jednog popodneva, dok sam slagala veš u kupaonici, Ema je došla tiho iza mene: “Mama… ne znam koliko još mogu ovako.” Pogledala sam je – oči su joj bile umorne, lice bez boje. “Zašto ga ne ostaviš?” prošaptala sam.
Ema je odmahivala glavom: “Ne mogu… On je otac mog djeteta. A i nema gdje otići.”
Te večeri sam sjela sama za kuhinjski stol i napisala pismo Emi. Pisala sam o tome koliko je volim, koliko mi znači njezina sreća, ali i koliko me boli što gledam kako nestaje pred mojim očima. Pisala sam joj da moram postaviti granice – da više ne mogu živjeti s Kristijanom pod istim krovom.
Sutradan sam joj dala pismo. Čitala ga je dugo, suze su joj kapale po papiru. “Mama… hoćeš li nas izbaciti?”
Zagrlila sam je: “Ne vas… Ali njega više ne mogu trpjeti. Ako želiš ostati s Arijanom, vrata su ti uvijek otvorena. Ali Kristijan mora otići.”
Te noći čula sam ih kako razgovaraju u sobi. Kristijan je vikao: “Tvoja mater me nikad nije voljela! Uvijek si bila njezina lutka!” Ema je plakala: “Molim te, nemoj tako… Ona nam pomaže!” Arijana se probudila i počela plakati.
Sljedeće jutro Kristijan nije bio tu. Otišao je kod svog brata u Dubravu. Ema je sjedila za stolom, držeći Arijanu u krilu. “Mama… možda si u pravu. Možda smo svi predugo šutjeli.”
Dani su prolazili sporo. Ema i ja smo razgovarale više nego ikad prije – o njenim snovima iz djetinjstva, o tome kako se boji biti samohrana majka, o tome kako joj fali onaj stari Kristijan kojeg je voljela.
Jedne subote popodne došao je Kristijan po stvari. Nije rekao ni riječ – samo je pokupio torbu i otišao bez pozdrava. Ema ga je gledala kroz prozor dok nije nestao iza ugla.
Zagrlila sam Emu i Arijanu čvrsto kao nikad prije. Osjećala sam olakšanje, ali i krivnju – jesam li ja uništila njihovu porodicu? Jesam li sebična što biram mir u svom domu?
Sada svake večeri gledam Emu kako uspavljuje Arijanu i pitam se: Je li ljubav ponekad dovoljna da prebolimo ono što nas boli najviše? Jesam li loša majka jer sam rekla ‘dosta’? Što biste vi učinili na mom mjestu?