Moja kćerka potrošila 6.000 kuna na igre – jesam li ja kriv?
“Tata, možeš li mi pomoći s tabletom? Ne radi mi igra!” Lana je stajala ispred mene s onim svojim velikim, smeđim očima, a ja sam, umoran nakon još jednog iscrpljujućeg dana na poslu, samo odmahnuo rukom. “Kasnije, Lana. Sad moram završiti izvještaj za šefa.” Nisam ni pogledao prema njoj, a ona je tiho otišla u svoju sobu. Nisam znao da će mi taj trenutak promijeniti život.
Sljedećeg jutra, dok sam pio kavu i otvarao mailove, stigla je poruka iz banke: “Vaša kartica je zabilježila neuobičajenu potrošnju u iznosu od 6.000 kuna.” Srce mi je preskočilo. Otvorio sam aplikaciju i gledao u niz transakcija – sve na Google Play, sve u malim iznosima, ali ukupno… 6.000 kuna. Ruke su mi se tresle dok sam zvao banku.
“Gospodine Petrović, jeste li Vi autorizirali ove transakcije?” pitao je službenik.
“Ne, nisam! Moja kćerka koristi tablet, ali ona ima samo osam godina!”
U tom trenutku Lana je ušla u kuhinju, noseći plišanog medu. “Tata, jesi li ljut na mene?”
Sjeo sam na stolicu, osjećajući kako mi se svijet ruši. “Lana, jesi li ti nešto kupovala na tabletu?”
Pogledala me zbunjeno. “Samo sam htjela imati više života u igri… I piše da je besplatno, ali onda sam stisnula još jednom i još jednom…”
Nisam znao što reći. S jedne strane, osjećao sam bijes – kako je to moguće? S druge strane, krivnja me prožimala. Nisam joj objasnio pravila, nisam postavio ograničenja. Bio sam preumoran, previše zaokupljen poslom, a ona je samo htjela igrati.
Moja supruga Ivana ušla je u kuhinju i odmah shvatila da nešto nije u redu. “Što se dogodilo?”
Objasnio sam joj sve, a ona je samo šutjela. Zatim je tiho rekla: “Rekla sam ti da trebaš postaviti lozinku na kupovine. Rekla sam ti da ne smiješ ostavljati karticu spojenu na tablet.”
Osjetio sam kako mi se suze skupljaju u očima. “Znam, Ivana. Znam da sam pogriješio.”
Tog dana nisam otišao na posao. Otišao sam s Lanom u park, pokušavajući joj objasniti što se dogodilo. “Lana, znaš li što znači 6.000 kuna? To je novac za cijeli mjesec hrane. To je kao da si potrošila sve što imamo za tvoje igračke i još više.”
Gledala me uplašeno. “Tata, oprosti… Nisam znala. Samo sam htjela biti najbolja u igri.”
Zagrlio sam je, osjećajući kako mi srce puca. Nisam mogao biti ljut na nju. Bio sam ljut na sebe.
Navečer smo Ivana i ja dugo razgovarali. “Znaš, nije Lana kriva. Djeca ne razumiju vrijednost novca. Mi smo ti koji moramo postaviti granice.”
“Ali osjećam se kao najgori otac na svijetu,” rekao sam tiho.
“Nisi najgori otac. Samo si pogriješio, kao i svi mi. Sad moraš naučiti iz toga.”
Sljedećih dana pokušavao sam riješiti situaciju s bankom i Googleom, ali novac je bio izgubljen. Morao sam posuditi od brata, Damira, koji mi je rekao: “Znaš, kad smo bili mali, tata bi nas istukao zbog ovakve stvari. Ti si barem dovoljno pametan da razgovaraš s Lanom.”
Te riječi su me pogodile. Sjetio sam se svog djetinjstva, strogog oca koji nikad nije imao vremena za mene, osim kad bi vikao ili kažnjavao. Obećao sam sebi da neću biti takav roditelj.
Ali sada sam bio suočen s vlastitim neuspjehom. Jesam li previše popustljiv? Jesam li previše zauzet poslom? Jesam li zaboravio što znači biti otac?
Lana je postala tiša tih dana. Više nije tražila tablet, više nije pitala za igre. Jedne večeri došla je do mene i šaptom pitala: “Tata, hoćeš li me još uvijek voljeti ako više nikad ne igram igre?”
Zagrlio sam je čvrsto. “Lana, voljet ću te zauvijek. Igre nisu važne. Ti si važna.”
Ali u meni je ostala praznina. Jesam li mogao spriječiti sve ovo? Jesam li mogao biti bolji otac?
S vremenom smo se izvukli iz financijske rupe, ali povjerenje je ostalo ranjeno – ne između mene i Lane, nego između mene i mene samog. Počeo sam više vremena provoditi s njom, čitati joj priče, igrati se u parku, razgovarati o svemu što je zanima.
Ali svake večeri, kad ugasim svjetlo u njenoj sobi, pitam se: koliko nas roditelja zaista zna što naša djeca rade online? Koliko nas misli da je dovoljno reći “kasnije” i nadati se najboljem?
Možda nisam jedini koji je pogriješio. Možda nismo ni svjesni koliko su djeca ranjiva u ovom digitalnom svijetu.
A vi, jeste li ikad osjetili da ste zakazali kao roditelj? Što biste vi učinili na mom mjestu?