Vikend kod bake: Kad je mali Ivano plakao da ga vratimo kući

“Mama, molim te, dođi po mene!” Ivano je jecao kroz telefon, glas mu je drhtao, a ja sam stajala nasred dnevne sobe, stisnutih šaka i suznih očiju. Suprug Davor me gledao, pokušavajući ostati smiren, ali i on je bio na rubu. Nismo očekivali ovakvu reakciju. Poslali smo Ivana i njegovu sestru Lejlu kod moje mame u selo kraj Travnika, misleći da će im vikend na svježem zraku biti pravo osvježenje. A nama – napokon malo mira, možda film, možda večera bez žurbe, možda samo tišina.

Ali već prve večeri, telefon je zazvonio. Ivano je plakao, govorio da ga boli trbuh, da mu je hladno, da mu nedostajemo. “Mama, ne mogu spavati bez tebe. Baka je dobra, ali nije ti. Molim te, dođi!” Lejla je bila tiha, uvijek snažnija, ali i ona je šutjela više nego inače. Moja mama, stara Bosanka s rukama grubim od rada, pokušavala je sve: kuhala muškatle, pričala bajke, grijala mu noge. Ništa nije pomagalo.

“Možda smo pogriješili,” šapnula sam Davoru dok smo sjedili u polumraku. “Možda je još premalen.”

“Ne možemo ga stalno držati pod staklenim zvonom,” odgovorio je tiho. “Mora naučiti biti samostalniji.”

Ali kako objasniti srcu ono što razum zna? Cijelu noć nisam spavala. Slušala sam tišinu stana, osjećala prazninu u krevetu gdje bi Ivano obično došao ujutro, još snen, s medom pod rukom. Ujutro sam nazvala mamu. “Ne jede ništa, samo sjedi i gleda kroz prozor. Lejla ga pokušava oraspoložiti, ali ni ona nije dobro. Hoćeš da ih vratim?” pitala je.

“Ne, još malo. Možda će se naviknuti,” rekla sam, ali glas mi je drhtao.

Davor je otišao na posao, a ja sam pokušavala raditi od kuće. Svaki sat sam gledala u mobitel. Poruke od mame: “Ivano opet plače. Kaže da ga boli srce. Lejla šuti.”

Popodne sam sjela na balkon i zaplakala. Sjetila sam se svog djetinjstva – kako sam i ja plakala kad su me prvi put ostavili kod tetke u Sarajevu. Kako sam brojala minute do povratka kući. Jesam li zaboravila koliko je dječje srce osjetljivo?

Uvečer je zazvonio telefon. Ivano je bio još tužniji. “Mama, molim te, ne mogu više. Dođi po mene. Neću više nikad biti zločest, obećavam! Samo me dođi uzeti!”

Davor je stajao iza mene, šutio. Oči su mu bile crvene. “Idemo po njih,” rekao je napokon.

Vozili smo kroz noć, cestom prema Travniku, šutke. Srce mi je tuklo kao ludo. Kad smo stigli, Ivano je istrčao iz kuće, bacio mi se u naručje i jecao kao da mu je cijeli svijet pao s leđa. Lejla je samo tiho zagrlila Davora.

“Zašto ste me ostavili?” pitao je Ivano kroz suze dok smo ga vozili kući.

“Nismo te ostavili, ljubavi. Samo smo mislili da će ti biti lijepo kod bake. Žao nam je ako smo pogriješili,” rekla sam tiho.

“Ja volim baku, ali vi ste moj dom,” šapnuo je.

Kod kuće je odmah zaspao u svom krevetu, s osmijehom na licu. Lejla je došla do mene prije spavanja. “Mama, Ivano je još mali. Možda drugi put bude lakše.”

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu – o tome kako želimo najbolje za svoju djecu, ali ponekad zaboravimo koliko su njihove potrebe jednostavne: sigurnost, ljubav, poznato lice u mraku. Sjetila sam se riječi svoje mame: “Djeca su kao cvijeće – ne možeš ih silom natjerati da procvjetaju prije vremena.”

Sutradan su Ivano i Lejla crtali crteže za baku, smijali se i pričali o selu. Ivano je rekao: “Možda ću drugi put ostati duže, ali samo ako vi dođete sa mnom.”

Davor i ja smo se pogledali i nasmijali kroz suze.

Ponekad se pitam – jesmo li previše zaštitnički nastrojeni ili samo slušamo ono što nam srce govori? Gdje je granica između odgajanja snažne djece i čuvanja njihove nježnosti? Što vi mislite – treba li djecu gurati u nepoznato ili ih pustiti da rastu svojim tempom?