Kako je molitva spasila moju obitelj: Ispovijest majke koja nije pokleknula pred očajem
“Ne mogu više, mama. Gotovo je. Lejla i ja smo završili.” Ivanove riječi odzvanjale su mi u ušima dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, stiskajući rub stolnjaka kao da ću ga tako spriječiti da mi se život raspadne. Bio je kasni studeni, kiša je neumorno lupkala po prozoru, a u meni je rasla panika. Moj sin, moj Ivan, onaj isti dječak kojeg sam nosila kroz ratne godine u Sarajevu, sada je bio slomljen čovjek predamnom.
“Sine, molim te, nemoj donositi odluke dok si ljut. Razgovaraj s njom još jednom. Zbog djece… zbog vas…” pokušavala sam ga smiriti, ali on je samo odmahnuo glavom, oči crvene od neprospavanih noći.
“Mama, ne razumiješ. Sve smo pokušali. Ona više ne želi razgovarati. Samo šuti ili viče. Ne mogu više živjeti u toj tišini i napetosti.”
Nakon što je otišao, ostala sam sama u kuhinji, osjećajući se kao da mi je netko iščupao srce. Nisam znala što da radim. Nisam mogla spavati te noći. Sjećanja su mi navirala – kako su se upoznali na fakultetu u Zagrebu, kako su se smijali na našem balkonu u Mostaru, kako su mi donijeli unuku Saru prvi put u naručje. Sve je to sada prijetilo nestati.
Sljedećih dana kuća je bila ispunjena tišinom. Lejla nije dolazila. Unuka Sara bila je kod njezinih roditelja u Tuzli. Ivan je šutio, povukao se u sebe. Ja sam, po prvi put nakon dugo vremena, uzela krunicu u ruke. Nisam bila pobožna žena, ali sada nisam imala ništa drugo osim vjere. “Bože, ne dopusti da se moja obitelj raspadne. Daj mi snage da izdržim. Daj im mudrosti da pronađu put jedno do drugoga.”
Jedne večeri, dok sam molila u tišini svoje sobe, začula sam tiho kucanje na vratima. Bila je to Lejla. Oči su joj bile natečene od plača.
“Mogu li ući?” pitala je tiho.
“Naravno, dijete moje. Uđi.”
Sjela je nasuprot mene, držeći šalicu čaja koju sam joj ponudila. Dugo smo šutjele.
“Ne znam više što da radim, teta Marija. Ivan me ne sluša. Samo šuti ili pobjegne iz kuće. Osjećam se kao da sam sama protiv cijelog svijeta. Sara pati…” Glas joj je zadrhtao.
“Lejla, znam da je teško. Ali ljubav nije samo sreća i smijeh. Ljubav je i borba. I opraštanje. I molitva. Znaš li koliko sam puta molila za vas dvoje?”
Pogledala me kroz suze. “Ja više ne znam ni moliti. Kao da me Bog zaboravio.”
“Nije te zaboravio. Samo te stavio na kušnju. Kao i nas sve. Hajde, pomolimo se zajedno.”
Te večeri prvi put smo zajedno izgovorile Očenaš. Osjetila sam kako mi srce postaje lakše, kao da netko drugi preuzima dio mog tereta.
Sljedećih tjedana Lejla je češće dolazila k meni. Ponekad bismo samo šutjele i pile kavu. Ponekad bismo plakale zajedno. Ivan je izbjegavao susrete, ali sam vidjela da ga boli svaki put kad bi Lejla otišla.
Jednog dana, dok sam čistila dvorište, naišla je susjeda Jasmina.
“Marija, čujem da ti je sin u problemima. Znaš, moj Adnan i ja smo prošli isto prije par godina. Samo razgovor i vjera su nas spasili. Nemoj odustati od njih.”
Te riječi su mi dale novu snagu. Počela sam svakodnevno moliti za njih dvoje, ali i za sebe – da ne izgubim nadu.
Jedne nedjelje, nakon mise, Ivan je došao kući ranije nego inače. Sjeli smo za stol.
“Mama, mislim da sam pogriješio. Previše sam bio tvrdoglav. Lejla mi je pisala pismo… kaže da još uvijek želi pokušati, ali da ne može sama. Što da radim?”
“Sine, idi k njoj. Razgovaraj. Oprosti joj i sebi. Ljubav nije slabost. To je hrabrost.”
Te večeri Ivan je otišao Lejli. Vratio se kasno, ali s osmijehom na licu kakav nisam vidjela mjesecima.
“Dogovorili smo se pokušati ponovno, mama. Zbog Sare. Zbog nas.”
Plakala sam od sreće. Nije bilo lako. Trebali su mjeseci razgovora, terapije, puno suza i još više molitvi. Ali polako su ponovno pronašli put jedno do drugoga.
Danas, kad gledam kako Sara trči po dvorištu, a Ivan i Lejla sjede zajedno na klupi, osjećam zahvalnost koju ne mogu opisati riječima. Naučila sam da ni u najtežim trenucima ne smijemo izgubiti vjeru – u Boga, u ljubav i u ljude koje volimo.
Ponekad se pitam: Što bi bilo da sam odustala? Da nisam vjerovala u njih? Koliko nas često zaboravi da čuda dolaze kad ih najmanje očekujemo? Možda će netko od vas prepoznati svoju priču u mojoj…