Izgubljena istina: Priča majke koja nije poznavala svog sina
“Gospođo Ivana, ja sam Lejla. Djevojka sam vašeg sina.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok su kapi kiše klizile niz prozor. Stajala je pred mojim vratima, mokra do kože, s očima punim straha i nade. Nisam znala što da kažem. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi drhtale dok sam joj otvarala vrata.
“Uđi, dijete,” promrmljala sam, iako nisam bila sigurna želim li čuti što ima za reći. U dnevnoj sobi, gdje još uvijek stoji stara fotografija mog sina Daria iz osnovne škole, Lejla je sjela na rub kauča. Gledala me, tražeći nešto u mom licu – možda tragove njega, možda razumijevanje.
“Dario je nestao prije mjesec dana. Policija nema nikakvih novih informacija,” rekla sam tiho, više sebi nego njoj. Lejla je spustila pogled.
“Znam… ali ja mislim da ga vi možete pronaći. Vi ste mu majka.”
Te riječi su me zaboljele više nego što sam očekivala. Jesam li mu zaista majka? Ili samo žena koja ga je rodila i pustila da odrasta u sjeni naših obiteljskih tajni?
Moj muž, Stjepan, uvijek je bio tih čovjek. Radio je u brodogradilištu u Splitu, dolazio kući kasno, večerao u tišini i gledao televiziju dok ne bi zaspao u naslonjaču. Dario je odrastao između nas dvoje – mene koja sam ga pokušavala zaštititi od svega lošeg i Stjepana koji je vjerovao da djeca moraju naučiti biti jaka sama.
Ali nikada nismo razgovarali o stvarima koje su bile važne. Nikada nisam pitala Darija kako se osjeća kad ga zadirkuju u školi zbog govora ili kad mu se prijatelji smiju jer nema najnoviji mobitel. Nikada nisam pitala Stjepana zašto ponekad nestane na cijeli vikend pod izgovorom “posla”. Sve smo gurali pod tepih.
Lejla je iz torbe izvadila Dario-vu jaknu. “Našla sam ovo kod mene. Rekao mi je da mu ne govorim ništa ako se nešto dogodi. Ali više ne mogu šutjeti.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Što ti znaš?”
Lejla je duboko udahnula. “Dario je bio u problemima. Dugovao je novac nekim momcima iz kvarta. Nije htio vama ništa reći, bojao se da ćete ga osuđivati… ili još gore, ignorirati kao uvijek.”
Nisam znala što reći. Sjetila sam se svih onih večeri kad bi došao kasno kući, kad bi mu oči bile crvene od plača ili umora, a ja bih samo pitala: “Jesi li gladan?” Nikada nisam pitala: “Što te muči?”
Stjepan je te večeri došao ranije nego inače. Kad je ugledao Lejlu, lice mu se smračilo.
“Tko si ti? Što radiš ovdje?”
“Tata, ovo je Lejla… Dario-va djevojka,” rekla sam tiho.
Stjepan je sjeo za stol i šutio nekoliko minuta. Onda je iznenada udario šakom o stol.
“Zašto mi nitko ništa ne govori? Zašto uvijek saznam zadnji?”
Lejla se trznula, a ja sam osjetila kako mi suze naviru na oči.
“Možda zato što nikada nisi pitao,” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Te noći nismo spavali. Lejla nam je ispričala sve što zna – o Dario-vim dugovima, o prijetnjama koje je dobivao, o tome kako joj je rekao da će otići iz Splita ako stvari postanu preopasne.
Sutradan smo otišli na policiju s novim informacijama. Inspektorica Marija nas je primila s umornim osmijehom.
“Gospođo Ivana, znamo da vam je teško, ali vaš sin nije jedini mladić koji nestaje zbog dugova ili lošeg društva. Morate biti spremni na sve mogućnosti.”
Nisam mogla prihvatiti njezine riječi. Dario nije bio kriminalac – bio je samo izgubljen dječak koji nije znao kome se može obratiti.
Dani su prolazili u agoniji i iščekivanju. Lejla je ostala kod nas; postala mi je poput kćeri koju nikad nisam imala. Zajedno smo pretraživale Dario-ve stare bilježnice, poruke na mobitelu, pokušavale pronaći tragove koje smo ranije ignorirali.
Jednog jutra zazvonio je telefon. Bio je to glas koji nisam prepoznala.
“Ako želite vidjeti svog sina živog, platite deset tisuća eura do kraja tjedna. Ne zovite policiju.”
Ruke su mi se tresle dok sam spuštala slušalicu. Stjepan je stajao iza mene, blijed kao krpa.
“Nemamo toliko novca,” šapnuo je.
“Naći ćemo ga,” rekla sam odlučno, prvi put osjećajući snagu koju nisam znala da imam.
Lejla i ja smo odlučile riskirati i reći policiji za poziv. Inspektorica Marija nam je obećala zaštitu i zamku za otmičare.
Tjedan dana kasnije, na dogovorenom mjestu u Žrnovnici, policija je upala i uhvatila dvojicu mladića iz Dario-vog kvarta – jednog od njih sam prepoznala s njegove mature.
Daria su pronašli zaključanog u napuštenoj vikendici na Mosoru – iscrpljenog, ali živog.
Kad sam ga zagrlila prvi put nakon mjesec dana agonije, osjetila sam kako se nešto u meni slama i ponovno rađa.
“Mama… oprosti što ti nisam rekao sve… Bojao sam se da ćeš me odbaciti kao tata…”
Zagrlila sam ga još jače. “Oprosti ti meni što te nisam znala pitati kad ti je bilo najteže.”
Danas pokušavamo ponovno graditi našu obitelj – bez tajni i šutnje koja nas je gotovo uništila. Lejla nam često dolazi na ručak; Stjepan pokušava biti bolji otac, a ja učim slušati bez osuđivanja.
Ponekad se pitam: Koliko zapravo poznajemo one koje najviše volimo? I koliko nas šutnja može koštati? Možda će netko od vas prepoznati sebe u ovoj priči – i prije nego što bude kasno, pitati svoje dijete: “Kako si?”