Kaput od Snova, Cijena od Suza
“Jesi li ti normalna, Lejla? Jesi li stvarno potrošila SVE na taj kaput?” glas mog muža, Dine, odjekivao je kroz stan kao grom. Stajala sam ispred njega, držeći u rukama onaj prokleto lijepi, maslinasto zeleni kaput s potpisom poznate hrvatske dizajnerice. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi.
“Dino, samo sam… samo sam htjela nešto lijepo za sebe. Znaš kako je bilo zadnjih mjeseci. Sve ide na režije, na školu za Amru, na tvoje lijekove… Nisam mogla više. Kad sam ga vidjela u izlogu, kao da je cijeli svijet nestao. Samo ja i on.”
Dino je šutio, gledao me onim pogledom koji me uvijek podsjeti na to koliko smo daleko od onih dana kad smo zajedno sanjali o životu u Zagrebu. Sad smo u malom stanu u Novom Zagrebu, s kreditom koji nas guši i djetetom koje stalno pita zašto ne može na izlet kao ostali iz razreda.
“Lejla, znaš li ti da nam je ovo bila jedina plaća ovaj mjesec? Moja još nije sjela, a možda ni neće. Šta ćemo sad? Kako ćemo platiti struju? Kako će Amra na ekskurziju?” Njegov glas je bio tih, ali svaka riječ me rezala dublje od prethodne.
Sjedila sam na rubu kreveta i gledala kaput. Bio je savršen – kroj, materijal, boja… Sve ono što ja nisam bila posljednjih godina. Osjećala sam se nevidljivo – na poslu u uredu gdje me šefica Ivana stalno preskače za povišicu, kod kuće gdje sam uvijek zadnja na listi prioriteta. Taj kaput je bio moj krik za pažnjom, moj pokušaj da se podsjetim da vrijedim.
Amra je ušla u sobu s ruksakom na leđima. “Mama, jesi kupila nešto za mene?” Pogledala me velikim smeđim očima punim nade. Nisam imala snage reći joj istinu pa sam samo slegnula ramenima.
“Mama je danas pogriješila, Amra. Oprosti mi.”
Dino je izašao iz sobe bez riječi. Zatvorio se u kupaonicu i dugo nije izlazio. Čula sam vodu kako teče i znala sam da plače. Dino nikad ne plače pred nama.
Te noći nisam spavala. Kaput je visio na vratima ormara kao podsjetnik na moju slabost. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o ratu iz kojeg smo pobjegli iz Bihaća, o godinama kad smo spavali kod rodbine u Sesvetama, o obećanjima koja smo dali jedno drugome da ćemo uvijek biti zajedno i da ćemo Amri pružiti bolje.
Ujutro sam otišla na posao ranije nego inače. U tramvaju sam gledala ljude oko sebe – žene s istim umornim pogledima, muškarce koji su nervozno provjeravali mobitele zbog posla koji možda neće doći. Svi smo nosili svoje terete.
Na poslu me dočekala Ivana s novim zadatkom. “Lejla, treba mi izvještaj do podneva. I molim te, nemoj opet kasniti kao prošli put.” Nije ni pogledala prema meni dok mi je pružala papire.
Sjedila sam za stolom i osjećala kako mi suze naviru na oči. Nisam ih mogla više zadržati. Suzdržano sam jecala dok su kolegice Ena i Mirela šaptale iza mojih leđa.
“Jesi čula da je Lejla kupila onaj skupi kaput iz Gajeve? Kažu da ga je platila više od tri tisuće kuna!” Ena je šaptala, ali dovoljno glasno da čujem.
“Ma ona uvijek nešto glumi damu, a muž joj jedva radi,” dodala je Mirela.
Osjećala sam se kao da tonem. Nisam imala snage ni odgovoriti. Samo sam gledala kroz prozor i zamišljala kako bi bilo da mogu vratiti vrijeme.
Kad sam se vratila kući, Dino je sjedio za stolom s računima razbacanim po stolu. Amra je crtala nešto u kutu sobe.
“Lejla, moramo razgovarati,” rekao je tiho.
Sjela sam nasuprot njega i čekala presudu.
“Znaš da te volim, ali ovo što si napravila… Ne znam kako ćemo dalje ako ne možemo vjerovati jedno drugome. Moraš mi obećati da ćeš mi reći kad ti nešto treba. Ne možemo više ovako.” Njegove riječi su bile teške, ali iskrene.
Pogledala sam ga kroz suze. “Znam, Dino. Obećavam. Samo… samo sam htjela osjetiti da vrijedim nešto više od računa i brige.”
Dugo smo šutjeli. Amra je prišla i zagrlila me oko vrata.
“Mama, meni si ti najljepša i bez kaputa,” šapnula mi je na uho.
Te večeri odlučila sam vratiti kaput u trgovinu. Nije bilo lako – prodavačica me gledala s podsmijehom dok sam objašnjavala svoju situaciju.
“Znate, gospođo, moda nije za svakoga,” rekla mi je hladno dok mi je vraćala novac.
Ali kad sam izašla iz trgovine bez kaputa i s novcem u džepu, osjećala sam olakšanje – kao da sam skinula teret sa srca.
Kod kuće me dočekao miris Dininog graha i Amrin smijeh iz kupaonice. Sjeli smo za stol zajedno prvi put nakon dugo vremena bez napetosti između nas.
Ponekad se pitam: koliko nas žena živi ovako – između želje za ljepotom i potrebe za preživljavanjem? Jesmo li sebične kad poželimo nešto samo za sebe ili smo samo ljudi koji ponekad posrnu?