Što Ako Nikada Neće Biti Dovoljno?

“Znaš, Amra, kad bismo imali dijete, sve bi bilo drugačije. Imao bih razlog da radim više, da se borim za nas.” Adnanove riječi odzvanjaju mi u glavi dok sjedim za kuhinjskim stolom, gledajući kako se svjetla tramvaja presijavaju na mokrom asfaltu ispod našeg prozora. Večer je, a on opet kasni s posla – ili iz kafane, više ni ne znam. U meni raste nemir, miješa se s tugom i ljutnjom.

“Adnane, ne možemo čekati čudo!” viknula sam prošli tjedan kad smo se posvađali zbog novca. “Ne možemo čekati dijete da bi ti počeo živjeti odgovorno!” On je samo slegnuo ramenima, kao da sam ja ta koja dramatizira. “Ti uvijek nešto tražiš. Nikad nisi zadovoljna. Znaš li koliko je teško naći bolji posao ovdje?” Njegov pogled bio je umoran, ali i tvrdoglav.

Zajedno smo dvije godine – godinu dana smo hodali, a onda se vjenčali u maloj džamiji na Grbavici. Sjećam se tog dana: mama je plakala od sreće, tata je šutio, a Adnanova sestra Lejla mi je šapnula: “Samo budi strpljiva s njim.” Nisam tada znala što to znači. Mislila sam da je ljubav dovoljna.

Ali ljubav ne plaća račune. Ljubav ne kupuje mlijeko i kruh kad ti ostane samo deset maraka do kraja mjeseca. Ja radim u knjižari na Baščaršiji, volim svoj posao, ali plaća je mala. Adnan radi povremeno kao vozač za jednu dostavnu firmu. Kad ima posla, dobro je. Kad nema – onda sjedi doma, gleda utakmice i sanja o boljem životu.

“Zašto ne pokušaš naći nešto stalno?” pitala sam ga jednom dok smo večerali grah iz konzerve. “Možda u nekoj firmi, ili čak vani? Svi idu u Njemačku…”

“Neću biti rob u tuđini!” odgovorio je oštro. “Ovdje sam svoj na svome. Samo… treba mi motivacija. Dijete bi sve promijenilo.”

Ta rečenica me proganja. Što ako dijete ne promijeni ništa? Što ako ostanemo isti – samo još umorniji i siromašniji?

Moja prijateljica Ivana iz Zagreba ima troje djece i muža koji radi dva posla. Kaže mi: “Amra, djeca su blagoslov, ali i ogromna odgovornost. Ako nisi sigurna u partnera, bolje pričekaj.” Zavidim joj na njenoj sigurnosti, ali i na tome što njen muž ne traži izgovore.

Jedne noći, dok je Adnan spavao, sjela sam na pod kupaonice i plakala. Nisam znala što me više boli – njegova pasivnost ili moja nemoć da ga pokrenem. Sjetila sam se mamine priče o tome kako je tata radio tri posla kad su mene i brata dobili. “Nije bilo lako, ali znao je da mora,” govorila bi dok bi mijesila tijesto za pitu.

Adnan nije loš čovjek. Zna biti nježan, zna me nasmijati kad mi je najteže. Ali kad god spomenem budućnost, on se povuče u sebe ili prebaci krivnju na mene.

“Ti si uvijek tako negativna,” rekao mi je sinoć dok smo ležali u mraku. “Možda ti ne želiš dijete jer se bojiš odgovornosti?”

Osjetila sam kako mi srce preskače od bijesa i tuge. “Ne bojim se djeteta, bojim se života bez sigurnosti! Bojim se da ću jednog dana gledati naše dijete kako pati jer nismo imali hrabrosti suočiti se s istinom!”

Dugo je šutio. Onda je ustao i otišao na balkon zapaliti cigaretu.

Ponekad mislim da bi bilo lakše da ga ostavim. Da krenem ispočetka negdje gdje ljudi ne žive od danas do sutra, gdje muškarci ne čekaju čudo da bi odrasli. Ali onda ga pogledam dok spava – izgleda tako izgubljeno i ranjivo – i srce mi omekša.

Moja sestra Emina kaže: “Amra, moraš odlučiti što želiš. Ne možeš čekati da se on promijeni zbog tebe ili zbog djeteta koje možda nikad nećete imati.” Znam da je u pravu, ali kako ostaviti nekoga koga voliš? Kako odustati od snova koje ste zajedno gradili?

Jednog jutra, dok sam spremala doručak, Adnan je došao iza mene i zagrlio me.

“Znam da ti nije lako sa mnom,” šapnuo je. “Ali obećavam ti – kad dođe vrijeme, bit ću bolji. Samo… još malo strpljenja.”

Osjetila sam suze u očima. Nisam mu ništa odgovorila.

Dani prolaze, računi stižu, život ide dalje. Ponekad uhvatim sebe kako maštam o bebi – o malim ručicama koje grle i smijehu koji ispunjava stan. Ali onda pogledam stvarnost: prazan frižider, Adnanovu nezaposlenost i vlastiti strah.

Možda sam ja ta koja previše razmišlja? Možda ljubav stvarno sve pobjeđuje? Ili su to samo bajke za djecu?

Što vi mislite – treba li čekati idealne uvjete za dijete ili riskirati i nadati se najboljem? Je li ljubav dovoljna kad život postane težak?