Kada su došli s koferima – priča o jednoj garsonijeri i granicama ljubavi

“Mama, možemo li ostati kod tebe neko vrijeme?” Mirnin glas je drhtao dok je stajala na pragu moje garsonijere, a mali Tarik se stisnuo uz njene noge, stežući plišanog medu. Pogledala sam ih – umorne, s dva velika kofera i torbom punom neizrečenih problema. U tom trenutku, moj svijet od trideset kvadrata postao je još manji.

“Naravno, dijete, uđite…” izustila sam, iako mi je srce već počelo brže kucati. Zatvorila sam vrata za njima, a osjećaj tjeskobe mi se uvukao pod kožu. Znam da sam majka, znam da sam baka, ali nisam bila spremna ponovno dijeliti svaki svoj trenutak s nekim. Navikla sam na tišinu, na svoj red i mir, na jutarnju kavu uz prozor bez pitanja i zahtjeva.

Mirna se razvela prije mjesec dana. Nije imala kamo. Njezin bivši muž, Dario, ostao je u njihovom stanu u Novom Zagrebu, a ona je s Tarikom završila kod mene u Sarajevu. “Samo dok ne pronađem posao…” šaptala je dok je raspakiravala stvari po mom jedinom ormaru. Tarik je odmah zauzeo moj kauč na razvlačenje, a ja sam znala da će moj madrac na podu opet postati moj prijatelj.

Prvih nekoliko dana trudila sam se biti najbolja verzija sebe. Kuhala sam njihova omiljena jela – grah s kobasicom za Mirnu, palačinke za Tarika. Ali već treći dan počela sam osjećati kako mi ponestaje zraka. Tarik je svako jutro vikao: “Bako, gdje su moje čarape? Bako, gladan sam!” Mirna je sjedila za stolom s laptopom, tražeći oglase za posao i povremeno uzdahnula: “Mama, možeš li ga ti malo pričuvati? Moram napisati molbu…”

Jedne večeri, dok sam prala suđe u skučenoj kuhinji, Mirna je tiho rekla: “Znam da ti nije lako. Ali nemam nikog drugog.” Pogledala sam je – oči su joj bile crvene od suza. Osjetila sam krivnju što mi smeta njihova prisutnost. Zar nisam ja nju odgajala da bude snažna? Zar nisam uvijek govorila da će obitelj uvijek biti tu?

Ali nisam joj rekla kako me boli što više nemam svoj mir. Kako mi smeta što ne mogu prošetati po stanu u spavaćici ili ostaviti šalicu na stolu bez da netko prigovori. Kako mi nedostaje tišina.

Jedne noći probudila me svađa iz dnevnog boravka. Tarik je plakao jer nije mogao pronaći igračku, a Mirna je vikala: “Dosta više! Ne mogu više!” Ustala sam i tiho ih promatrala iz hodnika. Mirna je sjela na pod i zaplakala zajedno s Tarikom. Prvi put sam vidjela koliko je slomljena.

Sljedećeg jutra sjela sam s njom uz kavu. “Znaš, Mirna…” počela sam oprezno, “i meni nije lako. Volim vas najviše na svijetu, ali osjećam da gubim sebe.” Mirna me pogledala kroz suze: “I ja tebe volim, mama. Ali ne znam gdje bih drugo mogla… Bojim se da ću poludjeti ako ne pronađem posao.”

Tada smo prvi put iskreno razgovarale o granicama. Dogovorile smo se da će ona s Tarikom provoditi popodneva vani kad god može, a ja ću imati barem sat vremena dnevno samo za sebe. Nije bilo lako – svaki dan bio je nova borba između ljubavi i potrebe za vlastitim prostorom.

Jednog dana stigla je dobra vijest – Mirna je dobila posao u jednoj firmi u Ilidži. Počela je raditi, Tarik je krenuo u vrtić. Stan je opet postao malo tiši, ali osjećaj tjeskobe nije nestao preko noći. Trebalo mi je vremena da ponovno pronađem ravnotežu.

Ali najteže mi je bilo kad su konačno pronašli svoj mali stan i spakirali kofere. Ostala sam sama u garsonijeri – sretna što imam svoj mir, ali i prazna jer više nema dječjeg smijeha ni Mirninog uzdaha iz kuhinje.

Sjedim sada uz prozor s kavom i pitam se: Je li moguće voljeti svoju obitelj svim srcem, a ipak čeznuti za samoćom? Jesam li sebična što želim svoj mir ili samo čovjek koji ima pravo na svoje granice?